CROATAN INDIJANCI

croatoan

“Gdje li sve hrvatska noga nije stala? Koračala je po vrhovima Anda i podzemnim hodnicima rudnika Perua, Bolivije i Sjedinjenih Američkih Država. Bila je na Aljasci i Ognjenoj zemlji. Pustila je korijen u brazilskoj prašumi, zamrznutoj Patagoniji i vrućem pijesku sjevernog Čilea. Teturala je na palubi broda uz kalifornijsku obalu, ali i na Parani, Urugvaju i Mississippiju. Klecala je pod teretom u luci Buenos Airesa, ali i pred križem u hrvatskim crkvama. Navlačila je gumenu čizmu luizijanskog oštrigara, ali i finu gradsku cipelu čileanskog poslovnog čovjeka. Doticala je pozornicu Metropolitena, ali je gazila i prljave podove saluna i boardinghousea. Išla je pravim putem, ali i prečicom pa i stranputicom. Stotinu puta se uputila kući u Hrvatsku i isto toliko puta ostala u Americi…”

Tako bismo – kroz zabilješku profesora Ljubomira Antića iz knjige Hrvati i Amerika – ukratko mogli sažeti tešku, ali i slavnu povijest hrvatskih iseljenika. Ta je povijest obilježena brojnim legendama, uspomenama i pričama koje govore o neustrašivosti, otvorenosti, snalažljivosti pa i ludosti naših predaka, koji su – bježeći od neimaštine ili političkog terora pokušavali podizati nove domove daleko u slobodi tuđine. A poznato je da su Hrvati stoljećima naseljavali i najudaljenije dijelove svijeta. Zapravo je danas hrvatske tragove moguće pronaći na gotovo svim meridijanima i paralelama, gdje je kročila ljudska noga. Međutim, jedan trag na obalama američke savezne države Sjeverne Karoline, koju zapljuskuje Atlantski ocean na američkom istoku, mogao bi uvelike promijeniti povijest doticaja Europljana s novootkrivenim američkim kontinentom. Isto tako bi mogao uvelike pridonijeti slici Hrvata kao velikih pomoraca i istraživača koji su slijedili Kolumba.

Hrvatski bjegunci

No sve počinje jednom legendom koja se u Dalmaciji počela prepričavati polovicom šesnaestog stoljeća. Prema kazivanju starih Dubrovčana, a navodno i nekim povijesnim zapisima, oko 1540. godine iz Dubrovnika su za Ameriku isplovila dva broda, a na njima su uglavnom bili hrvatski bjegunci pred Turskom najezdom iz Bosne i Hercegovine. Prolazili su mjeseci i godine, a brodovi se nisu vraćali, niti se čulo išta o sudbini njihovih pomoraca i putnika. Nekoliko godina kasnije, drugi dubrovački brodovi koji su se uspješno vratili iz Amerike, donijeli su crne vijesti kako su se brodovi razbili na opasnim hridima strmih istočnih obala nadomak slobode, a mogućim preživjelima izgubio se svaki trag. Neki povjesničari smatraju da se to dogodilo 1558. godine, a neki spominju i druge godine. Međutim za ovu priču godina je zapravo irelevantna jer da nije uslijedio nastavak priče, bila bi to još jedna sasvim obična sudbina kakvih je zapisano na stotine u dalmatinskim arhivima i srcima tužnih obitelji koje su zagledane u more čekale sinove da ima se vrate. Naime, takva putovanja u 16. stoljeću bila su uobičajena jer su Dubrovčani bili na glasu kao odvažni pomorci, istraživači i diplomati, a Hrvati u Dalmaciji čak i u stranoj literaturi nazivani su jednima od najboljih pomorskih naroda u Europi. Na kraju, više je autora koji tvrde kako je nekoliko Dalmatinaca bilo na Kolumbovim brodovima u trenutku povijesnog otkrića Amerike 12. listopada 1492. godine.

U svakom slučaju nastavak ove zanimljive priče, kojom se već stoljećima bave američki ali i hrvatski istraživači, zabilježili su britanski pustolovi, koji su četrdesetak godina poslije – oko 1590. upravo u Sjevernoj Karolini, na otoku Roanok, pokušali osnovati prvu anglosaksonsku koloniju na tlu Amerike.

Pronašli hrvatske tragove?

Tome je prethodila prva engleska ekspedicija na sjevernoamerički kontinent, koju su vodili Philip Amadas i Arthur Barlow 1584. Začudili su se kad su među tamošnjim Indijancima vidjeli “djecu s vrlo lijepom crvenkastosmeđom kosom i očima boje kestena”, jer su svi ostali Indijanci bili izrazito crni. Po tome su zaključili da su prije njih Engleza, ovdje morali biti neki drugi bijelci. Također ih je iznenadilo koliko su ti Indijanci bili prijateljski raspoloženi. Nazivali su se Hatteras, prema otoku na kojem su živjeli, a Englezi su ih zvali Croatoan ili Croatan, prema imenu njihova naselja na otoku južno od Roanokea. Istraživači su u svojim zapisima spominjali svjedočenja Indijanaca o njihovu podrijetlu. Posebno su isticali Mantea i Wanchesea, koje su poslije odveli u Englesku, gdje su naučili jezik te vratili u Ameriku kako bi pomagali Englezima kao njihovi namjesnici. Po njima nazvana su dva mjesta na otoku Roanok. Njihovo je svjedočenje danas neprocjenjivo važno za razumijevanje legende o Croatan Indijancima. Naime, ispričali su kako su neki bijelci prije tridesetak godina doživjeli brodolom u blizini te da su se neki od njih spasili. Poslije su pokušali otploviti uz pomoć dvaju čamaca, koje su napravili zajedno s Indijancima, ali u tome nisu uspjeli pa su ostali živjeti s njihovim roditeljima. U svakom slučaju, ti mladi Indijanci nisu znali puno o podrijetlu brodolomaca, niti zašto je njihovo naselje nazvano Croatan, ali je Englezima bilo jasno kako su na ovom prostoru i prije njih boravili Europljani te su bili slobodniji u komunikaciji s tim plemenom. Poslije je na otok Roanoke došlo nekoliko engleskih doseljeničkih skupina, među kojima i ona čuvenog sir Waltera Raleigha, koju je vodio John White, koji je trebao postati guverner prve engleske kolonije na novom kontinentu. Bilo je to 1587.

Tajna izgubljene kolonije

Godinu dana poslije, po izbijanju rata sa Španjolskom, White se vratio u Europu, ostavivši doseljenike na otoku Roanoke. S njima je dogovorio kako će mu ostaviti obavijest ako se u međuvremenu presele. Ako s Roanokea odu u Croatan, bliže Indijancima ostavit će natpis Croatoan urezan u koru drveta. Ako to bude u nuždi, ostavit će urezan i križ. U međuvremenu White nije mogao pronaći brodove kojima bi se iz Europe vratio natrag. Kad se nakon dvije godine u ljeto 1590. White konačno vratio na otok Roanoke, ostao je zaprepašten jer nije našao nikoga. Naselje je bilo opustošeno i ograđeno, poput utvrde. Na velikom stablu pronašao je urezan natpis Croatoan, bez križa. Nadajući se kako su mu sunarodnjaci na sigurnom među indijanskim prijateljima na obližnjem otoku, pokušao je otploviti do njega ali ga je u tome spriječilo nevrijeme pa je bio prisiljen već u listopadu vratiti se u Englesku, a da nije do kraja riješio zagonetku o “izgubljenoj koloniji”.

Međutim, većina je vjerovala kako su zbog napada drugih Indijanaca i nedostatka hrane, iselili i ostali živjeti u miješanom plemenu Croatan Indijanaca, koje su poslije istraživači smatrali vrlo naprednima. Godine 1714. namjesnik Sjeverne Karoline John Lawson pohodio je Croatan Indijance na Hatterasu i oni su mu ispričali kako su neki od njihovih predaka bili bijelci te da su znali “govoriti u knjigu”. Godine 1885. država ih je priznala pod imenom Croatani i od tada im je nekoliko puta mijenjano ime. U okrugu Robeson živi ih oko 40 tisuća, a većina njih su farmeri ili tvornički radnici.

Hoće li se ikad doznati?

Od 1887. imaju vlastitu školu Croatan Normal School, u kojoj su se školovali njihovi učitelji, a iz koje se poslije razvio i Pembroke State University.

croatanfp

Posljednjih nekoliko desetljeća komunikaciju s njima, u ime hrvatske zajednice u SAD-u, održavaju hrvatski franjevci iz Chicaga, odnosno tamošnji Hrvatski etnički institut. Jedan od franjevaca fra Robert Jolić, tijekom službe u Chicagu 2000. godine posjetio je otoke Roanok i Hatteras u potrazi za Croatan Indijancima. Ondje je našao brojne tragove koji podsjećaju na to neobično pleme i izgubljenu englesku koloniju. Uostalom dolazite li ovdje sa sjeverozapada lokalnom cestom br. 168 pa pređete na 158 u potrazi za ovdašnjim dugim otocima, koji se poput štita pružaju uz istočnu obalu, vidjet ćete kako se cesta 158 ponosno naziva Croatan Boulevard, a proći ćete i kroz veličanstvenu šumu Croatan National Forest.

r0Dubrovačke karake pod zastavom svetog Vlaha (Englezi ih nazvali argosy), svrstane su među najveće i najsigurnije oceanske jedrenjake svoga vremena, od kojih je znano da su jedna ili dvije doživjele brodolom 1541. kod rta Hatterasa u Sjevernoj Karolini, gdje su se našijenci pomiješali s indijanskim stanovništvom. Je li tabla na manjoj slici trag o starim Dubrovčanima na američkom kontinentu? (Suad Ahmetović, 1977.) Primjereno mogućem doplovu u to vrijeme do rta Hatteras – dvije dobro opremljene karake krenule su iz Dubrovnika na prekooceanske putove i nikada se nisu vratile u Grad. Jedan od kapetana bio je Đuro Lovrić. Meštri iz Dubrovnika bil isu vješti brodograditelji te od XV. stoljeća grade karake naoružane do 40 topova s posadom do 140 mornara, i to s tri jarbola, dva križna jedra na provi i sredini te s latinskim jedrom na krmi. Ubrzo su karake proširili na mogućnost prijevoza do 1000 vojnika i tereta do 900 tona te ih poboljšali u svakom pogledu. Dominikanski samostan u Dubrovniku čuva najvrjedniji uzorak dubrovačke karake iz XV. stoljeća te neke brodograditeljske nacrte. Karake su bile dobrodošle u sijaset ratnih i istraživačkih ekspedicija diljem zemaljskih oceana pa je bilo poznato da su u mnogim akcijama španjolske armade često sudjelovali s ljudstvom i brodovima i Dubrovčani (Croati), i to čak s 15 postotnim udjelom te su zato neki naši tadašnji admirali i kapetani bili obasipani mnoštvom privilegija. Najpoznatije dubrovačke admiralske porodice srednjevjekovnog doba, točnije od XI. do XVI. stoljeća su: Bunić (i)li Bona, Crijević, Držić, Gundulić, Vetranović, Miloslavić, Lovrić, Gojisalić, Kranković i Đurinić. Mnoga od tih prezimena do danas su u Dubrovniku nestala te Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića u Gradu više nema, a neka su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio akademik Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih vlasteoskih rodova, samo su tri doživjela 21. st. na području Dubrovačke Republike: rodovi Bona i Gozze žive u Dubrovniku, a rod Sorgo na Šipanu. (Domagoj Vidović, 2012.) Plovidbenu spremnost dubrovačkih pomoraca potvrđuje postojanje udžbenika ”De navigatione” iz 1464. autora Benedikta Kotruljevića, što je i prvi poznati navigacijski priručnik u povijesti Europe. Vrijedno je znati da je njegova pojava zabilježena oko 30 godina prije otkrića Amerike. (Darko Žubrinić, 1995.)

Šturi izbor iz mnogih vrela

Josip Cuculić, dubrovački doseljenik u USA od 1936. intenzivnije istražuje pojavu Croatan Indijanaca u Americi. Pronalazi mnoga dokaziva vrela od kojih je prvotna pročitao u čikaškoj biblioteci u jednoj staroj knjizi od stotinu stranica nekoga američkoga oficira nečitljivo zapisanog imena, u kojoj je uočio veliku sličnost mnogih indijanskih i hrvatskih riječi.

yonoke – junak
wissakae – visok
wissakae yonoke – visoki junak, lofty hero
pita – pita (za slatki kruh)
strachey achanahawen – strašni oceanski kamen, hrid na kojoj se je razbio brod
mojno – mirno
chinikika – (čini kihat) za lulu za pušenje duhana od kojeg se kiše
Manteo – Ma(n)te(o), dakle Mate i Mateo te i ime naselja, kao i ime Indijanca
tar – star
chovan – čoban
nause – naše
Potomac – Potomak (rijeka u širem području)
rt Hatteras nazivan i Ottorasko – podsjeća na riječ hrvatsko
riba-kon − riba, ribarenje
itd …, a sve te riječi zapravo nemaju nikakve veze s indijanskim jezikom.

Tadašnji geografi još nisu shvaćali da je otkriven novi kontinent – Amerika, nego misleći da se je pristiglo u Indiju stanovništvo imenuju Indijancima, a nastale bjelopute potomke između Dubrovčana i Indijanki nazvali su, pak, Croatan Indians, i to prema od ranije poznatoj imenoslovnoj grafiji: Croat – Croatan, Ragusa – Ragusan, kao i u nas Splićan, Hvaran, Dubrovčan, Zagrepčan – ako mi moje etimološko (ne)znanje dozvoljava da rabim ovakve usporedbe.

croatanNa obiteljskoj fotografiji ”naših” melungeona vide se djeca plave i dio obitelji kestenaste kose, a takav isti izgled njihovih predaka zapisali su mnogi raniji pomorci u ekspedicijama u XVI. stoljeću. Prva engleska ekspedicija 1584. pod Adamasom i Barlowom kod rta Hatteras zatiče bjeloputu indijansku djecu i dio domorodaca od kojih doznaju da su prije puno godina jednom već vidjeli bijelce kojima se razbio brod i koji su ostali s njima živjeti, ali bili i u neuspjelom tragičnom pokušaju sa splavima isploviti na ocean.  Englezi u dvomjesečnom boravku osnivaju koloniju i ostavljaju primjerenu skupinu naseljenika. Na povratku sa sobom povedu dva Indijanca Mantea i Wanchesea, koji London zadivljuju ponašanjem i brzim učenjem jezika. Natrag ih vraćaju plovidbom s 5 brodova pod admiralom Greenvilleom i 3. srpnja 1585. ostavljaju ih na rodnom otoku Croatan. Tada je bilo i nekih peripetija u odnosu s Indijancima.

Ne nalaze nikoga od prethodnih kolonista iz 1584.Odlaze ostavljajući i tada desetak obitelji (muškaraca i žena), koje u sljedećem dolasku 1590. ponovno ne zatiču što biva u pomorskim zapisima označeno kao Izgubljena kolonija (The Lost Colony). Na dva debla pronašli su natpise: CRO i CROATAN. Neka drevna putovanja kao i ova iz 1584. i 1585. su u Londonu zajedničkim vijećanjem pripremali dubrovački poklisar i bankar Nikola Gozi-Gučetić i Sir Walter Raleigh. Za pretpostaviti je da su i u tim ekspedicijama sudjelovali i hrvatski mornari.

croatan

Croatoan – jezikoslovci ga teško mogu protumačiti kao indijanski dijalekt

O prvim susretima Europljana s američkim kontinentom objavljena je 1955. u Londonu izvrsna knjiga urednika Davida Quinna “The Roanok Voyages 1584. – 1590.” U njoj je moguće pronaći zapise prvih istraživača, pa tako i Arthura Barlowea. On piše kako su Croatani bili izvrsni trgovci te da su dobro poznavali bjelačko oružje, što jasno govori o njihovu iskustvu s bijelcima. Quinn misli kako su se s njima možda susreli Španjolci, koji su doživjeli brodolom. Međutim, riječ je samo o pretpostavci, po kojoj i američki znanstvenici hrvatskog podrijetla poput Prpicha, Adamica i Rouceka s pravom tvrde da su to uistinu mogli biti i hrvatski moreplovci. U prilog njihovim tvrdnjama ide i natpis Croatan, koji i najbolji jezikoslovci i stručnjaci za indijanske dijalekte teško mogu protumačiti, pa otud ostaje jednostavno tumačenje kako je jednostavno riječ o izvedenici tadašnjeg latinskog naziva hrvatskog imena.

Natpis Croatoan koji je Englez White pronašao na starom hrastu, nedaleko od današnje utvrde Fort Raleigh, moguće je vidjeti na jednom minijaturnom deblu kreiranom u turističke svrhe te u originalnom Whiteovom izvješću. Većina tamošnjih turističkih djelatnika je prvi put od ovog franjevca čula mogućnost da su tamošnji Indijanci dobili ime po Hrvatima, koji su ondje doplovili prije Engleza, asimilirali se i ostavili svoje gene naraštajima ljepuškastih smeđokosih Indijanaca. Iako o tome nema nikakvih relevantnih znanstvenih činjenica, priča im je zvučala atraktivno. Više od 400 godina, koliko je prošlo od prvog spomena Croatan Indijanaca u Europi, ipak je predugačko razdoblje da bismo ikada do kraja rasvijetlili što se uistinu dogodilo na divljim obalama Sjeverne Karoline nedugo nakon što je Kolumbo otkrio taj kontinent, kad je Dubrovačka Republika počela širiti svoj utjecaj i na Novi svijet surađujući i sa Španjolcima i Englezima. Ovo pleme i dalje ostaje zagonetka, a njihovo hrvatsko podrijetlo – vječna legenda.

izvor Večernji List Rodoslovlje.HR

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: