POVIJEST SLADOLEDA :P

sladoled

Za sladoled se kaže da je najstarija slastica na svijetu i u mnogim zemljama najpopularniji desert. Povijest sladoleda temelji se na različitim pričama, ipak dvije su najučestalije. Prema prvoj, povijest sladoleda seže čak do 3000 god. pr. nove ere, kada su Kinezi poznavali recepturu koja je preteča današnjem sladoledu.

Prvi Europljanin koji je imao čast kušati ledenu kremu bio je Marko Polo. U svom je putopisu “Milijun” (Milione) opisao slasticu nalik na današnji sladoled koja se posluživala na dvoru Kublaj-kana.

Namirnica koja se pripravljala od mlijeka, rashlađene vode i drugih sastojaka je oduševila svjetskog putnika Korčulanina Marka Pola koji je nakon povratka sa Dalekog Istoka prvi pisao 1292. god. o sladoledu kao ledenoj slastici koja je služena na dvoru Kublaj-Kana koji se nalazio na području današnjeg Pekinga. Na talijanskom dvoru su prema Polovim recepturama poslije pripremali sladoled, a postupak i recepture su bile strogo čuvane. Sladoled postaje poslastica bogatih.

sorbetto2

Još je rimski car Neron, između ostalog poznat i kao veliki gurman, smislio način kako se u ljetnim žegama počastiti nečim sočnim i voćnim. Naredio je da se s planina donese mnogo leda, a zatim ga je miješao s voćnim sokovima koje je obožavao. I tako je dobio ono što danas nosi fancy naziv sorbet. Rimljani su inače miješali snijeg s medom i usitnjenim voćem.

Kineski kralj Tang od Shanga razvio je svoju verziju sladoleda pripremajući mješavinu od leda i mlijeka.

No, za pravi dolazak sladoleda u Europu zaslužni su Arapi koji su za vrijeme svoje vladavine na Siciliji upoznali Talijane s vještinom zamrzavanja sladoledne kreme.

Nakon toga, od 1500. godine,otkako ga je talijanski kuhar servirao na svadbi Katarine de Medici i francuskog kralja Henryja II., talijanski se sladoled počeo širiti svijetom i u njemu je uživalo sve više i više ljudi.

Na bogatom banketu engleskog kralja Charlesa I., u 17. stoljeću, među brojnim se probranim delicijama našla Englezima do tada nepoznata slastica. Kraljev francuski kuhar pripremio je hladnu kremu koja je nalikovala na svježe pali snijeg, no bila je kremasta i slatka.

Nova je poslastica pobrala golem uspjeh, a ljubomorni je Charles odlučio recept kuhara De Marca zadržati u tajnosti. Priča se čak da mu je platio pozamašnu svotu novca kako bi osigurao da se ekskluzivna delicija servira samo i jedino na njegovu stolu. Kasnije je egoistični kralj pao u nemilost podanika i završio tragično. Kuharevo obećanje više nije imalo smisla poštovati te se recept brzo proširio i među običnim pukom.

U Ameriku je sladoled stigao dosta kasno, a na svojim su ga stolovima nudili poznati Amerikanci poput Georgea Washingtona, Thomasa Jeffersona i Dolly Madison, supruge predsjednika Madisona.
Godine 1774. londonski je ugostitelj Philip Lenzi u njujorškim novinama oglasio da prodaje različite slastice, uključujući i ice cream.

Nancy Johnson izumjela je 1846. godine aparat za pravljenje sladoleda – sličan onom koji i danas možemo vidjeti u malim slastičarnicama.

Masovna proizvodnja sladoleda počela je u Baltimoreu 1851., a Jacob Fussell smatra se “kraljem američkog sladoleda”.

Zamrzivač za sladolede je usavršen 1926. godine.

Sladoled – ali kamo ga staviti?!

sladoled1Jestiva čašica za sladoledne kuglice debitirala je 1904. na Svjetskom sajmu u St. Louisu. Za neke je izumitelj prve naprave za izradu stožastih vafla – korneta – sladoledar libanonskog podrijetla Abe Doumar.

Međutim, kao čovjek koji je patentirao stroj za pravljenje korneta uglavnom se spominje Italo Marchiony. Sladoledar s Wall Streeta isprva je slasticu prodavao u čašama za piće, no to se pokazalo prilično nepraktičnim – lomile su se, nakon svake ih je upotrebe trebalo prati, a neki bi s njom jednostavno odšetali dalje.

I tako se lukavi Talijan domislio napraviti jestive čašice od vafla koji su se, još topli, savijali u oblik stošca.

Kupci su, naravno, bili oduševljeni praktičnom i ukusnom ambalažom, pa je njihov izumitelj nevjerojatno brzo postao najpopularnijim uličnim prodavačem, a ubrzo je povećao prodaju na 45 štandova.

Naravno, trebalo se prilagoditi povećanim zahtjevima tržišta te je Marchiony odlučio ubrzati proces izumom stroja s kalupima, koji je usavršio tako da je odjednom pekao po 10 čašica.

Italo Marchiony također se pojavio na sajmu u St. Louisu tako da je, valjda u sveopćoj zbrci oko štanda sa sladoledom, i već spomenuti Libanonac nekako uletio u priču.

Prvi se sladoled na štapiću zvao Eskimo Bar, a smislio ga je vlasnik sladoledarnice iz Iowe Chris Nelson.

MagnumNelsona je u proljeće 1920. za novi izum inspirirao maleni neodlučni kupac koji nikako nije mogao donijeti sudbonosnu odluku hoće li sladoled ili čokoladicu. Ujedinivši kasnije oboje, zasigurno je olakšao život mnogim budućim prevrtljivim kupcima.

Prvi sladoled na štapiću preliven čokoladom stvoren je 1934. godine.

Djeca katkad ljeti ne znaju kamo bi sama sa sobom pa njihovo besposleno vrzmanje po kući može i vama predstavljati problem.

Kako se ne bi dosađivala, ponudite im obilje aktivnosti i zabave. Odvojite ih od televizora i kompjutora i angažirajte u osmišljavanju i organiziranju sladolednih-partyja!

Neka vam predlože popis najdražih prijatelja, pozivnice neka oslikaju sami, a zatim se zajedno posvetite osmišljavanju osvježavajućeg jelovnika. Osigurajte nekoliko osnovnih okusa i razne dodatke: nasjeckane lješnjake, orahe, čokoladu, grožđice, razno voće, kokos, preljeve, šlag… Djeca će uživati u slaganju vlastitih sladoleda, a pritom im mogu davati i originalna imena (možete organizirati i malo natjecanje u kreativnosti).

izvor coolinarika.com

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: