NEZNANSTVENA MAŠTANJA UBAČENA U UDŽBENIKE BIOLOGIJE

Far galaxy

Tekst: Ivan Rusarin

Dok je u mnogim zemljama znanstveno razvijenog Zapada u učionicama normalno iznositi znanstvene argumente za neutemeljenost hipoteza Velikog praska i evolucije, našim se udžbenicima djeci pokušava nedokazane i znanstveno neutemeljene hipoteze prikazati kao da su to znanstvene činjenice. Time se od obveznog prirodoslovnog predmeta čini pseudoznanstveni, lukavo zamaskirani nekršćanski, pa čak i ateistički vjeronauk.

Istina o kozmologiji

Pogledajmo stvarno stanje znanstvenih činjenica koje ćemo pokušati izložiti što jednostavnim rječnikom. U udžbenicima biologije promovira se hipotezu Velikog praska (Big banga) kao da je dokazana činjenica, a kojoj se, u stvarnosti, protive i promatrane činjenice i zdrav razum. Ta se hipoteza temelji na pojavama poput kozmičkog pozadinskog mikrovalnog zračenja (CMB), crvenog pomaka i sl. za koje mnogi astrofizičari, astronomi i kozmolozi tvrde da se mogu objasniti bez imalo potrebe za uvođenjem ideje Velikog praska (npr. ovaj članak obrađuje čak 59 različitih mehanizama kojima se može objasniti tzv. crveni pomak:http://www.marmet.org/cosmology/redshift/mechanisms.pdf).

Također, objektivan pristup otkrivenim činjenicama pokazuje da nema čvrstog dokaza čak niti za ideju širenja svemira: http://creation.com/expanding-universe-2.

Astronom dr. Danny Faulkner, profesor astronomije i fizike na University of South Carolina Lancaster, 19. ožujka 2014. godine, otkriva da je porijeklo kozmičkog pozadinskog mikrovalnog zračenja (CMB), koje su evolucionisti pokušali isticati kao glavni argument u prilog ideje Velikog praska, u stvarnosti nepoznato, a evolucionističko tumačenje CMB-a kao navodnog argumenta u prilog ideji Velikog praska ima nekoliko velikih problema (vidi: Answers Research Journal, 2014., https://answersingenesis.org/astronomy/cosmology/comments-on-the-cosmic-microwave-background/).

Poznati evolucionistički kozmolog, George Ellis, sljedećim riječima vrlo iskreno priznanje da se promatrane činjenice mogu uklopiti u različite modele tumačenja, te da se to skriva od javnosti: „Ljudima treba biti jasno da postoji čitav raspon modela kojima se mogu objasniti opažanja. Na primjer, ja mogu konstruirati sferično simetričan svemir sa Zemljom u središtu, a vi ne biste mogli dokazati suprotno na temelju opažanja…Takvu mogućnost možete isključiti samo na filozofskom temelju. Po meni, u toj ideji apsolutno nema ničega pogrešnog. Ono što želim poručiti javnosti jest činjenica da koristimo filozofske kriterije u odabiru modela. Mnoge kozmologije pokušavaju to prikriti.“

Uz to, da bi pokušali spasiti ideju Velikog praska, njezini su zastupnici s vremenom doslovno počeli izmišljati razne fantomske tvorevine za čije postojanje nema nikakvog dokaza. Neki kozmolozi su progovorili o činjenici da su danas znanstvenici koji se bave kozmologijom više skloni maštati umjesto otkrivati, te da više od 95 % radova s područja kozmologije ne sadržava ono što se astronomski može opažati već se svodi na čisto hipotetičke matematičke modele. Drugim riječima, privatne maštarije jednog dijela znanstvenika našoj se djeci obmanjivo prikazuje kao da su utemeljene znanstvene činjenice.

O činjenici da evolucionistička kozmologija zapravo nije znanost već samo evolucionističko vjerovanje, svjedoči i zanimljivo iskreno priznanje poznatog astronoma evolucionista Jamesa Gunna sa prestižnog sveučilišta Princeton koji o evolucionističkoj kozmologiji kaže: „Kozmologija može izgledati kao znanost, ali to nije znanost. Temeljno načelo znanosti jest to da možeš vršiti ponovljive eksperimente, a to ne možeš činiti u kozmologiji.“

Poznati evolucionist Paul Steinhardt je, 3. lipnja 2014. godine, otvoreno napisao u časopisu Nature: “jasno je da je inflacionarna paradigma (važan dio vjerovanja Velikog praska) fundametalno neprovjerljiva, pa stoga znanstveno beznačajna.”

Fizičar i kozmolog, suradnik Europske svemirske agencije (ESA) i profesor na University of Western Australia, dr. John Hartnett, izvijestio je, 31. srpnja 2014. godine, o tome da najnovija otkrića pokazuju da se znanstvene činjenice ne slažu s hipotezom Velikog praska. Dr. Hartnett piše: „Vidimo da se eksperimentalna znanost opet ne slaže s takozvanom kozmogonijom velikog praska, osobito s inflatornim početkom njihovog svemira…Koncept inflacije bio je motiviran, ne znanošću, već filozofskim argumentom da bi se objasnilo svemir u kojem živimo bez Stvoritelja, Inteligentnog Dizajnera“ (o novom otkriću vidi:http://creation.com/inflation-all-in-the-dark).

Planeti

Nadalje, udžbenik za 7. razred promovira tzv. Nebularnu hipotezu utemeljenu na ideji iz 18. st. koju je predložio okultist Emanuel Swedenborg, a koju je kasnije promovirao ateist Pierre-Simon Laplace. Prema Nebularnoj hipotezi naš je sustav nastao prije navodnih 4.6 milijardi godina tako što su se iz oblaka plina i prašine (nebule) plinovi i čestice u svemiru zgušnjavali i oblikovali planete, mjesece, sunce itd. Prava je istina to da doslovno nema dokaza niti za jednu od tih tvrdnji, uključujući i pripisivanje starosti od navodnih 4.6 milijardi godina.

Katolički svećenik, teolog, doktor fizike i kozmolog kreacionist, vlč. dr. Victor Warkulwiz, 2007. godine, podsjeća da o činjenici da Sunce ne pokazuje karakteristike tijela navodno starog milijardama godina svjedoči i šokantno iskrenopriznanje evolucionista astrogeofizičara, stručnjaka za izučavanje Sunca, dr. Johna A. Eddya, koji kaže: „Nema dokaza utemeljenih samo na promatranju Sunca da je Sunce staro 4.5 – 5 milijardi godina…dani su nam neki novi i neočekivani rezultati…pretpostavljam da bismo mogli živjeti s vrijednosti biskupa Usshera za starost Zemlje i Sunca (anglikanski biskup Ussher je prema Bibliji izračunao da bi godina Božjeg Stvaranja čitavog svemira i Zemlje bila 4004. godina prije Krista). Ne mislim da imamo mnogo toga na putu promatranim dokazima u astronomiji što bi se sukobljavalo sa time” (u ‘Geotimes’, sv. 23, str. 18.). Dakle, evolucionist stručnjak za izučavanje Sunca, prema onome što se zaista znanstveno može promatrati, i za Sunce i za Zemlju kaže da se može znanstveno tvrditi da su Sunce i Zemlja očito stari svega malo više od 6000 godina. Zašto se onda to neki teolozi boje prihvatiti? Postoji više očitih činjenica o kojima su upravo evolucionistički astronomi iskreno progovorili, a koje jasno upućuju na to da je Sunce mlađe od 10.000 godina.

planeti1

Također, nema niti jednog dokaza da se to navodno zgušnjavanje plinova i čestica ikada dogodilo, niti da se igdje zaista događa i ne postoji niti jedan dokaz da se to uopće može dogoditi. Nebularna hipoteza nikako ne može objasniti oblikovanje ni Sunca, ni planeta. Astronomi i astrofizičari podsjećaju da je problem u tome da kada jednom imate veliki grumen prašine, možda čak i neke manje oblutke, oni više ne rastu zajedno. Oni se počinju međusobno sudarati prebrzo da bi ostali zajedno. Umjesto toga, počinju se međusobno lomiti u sudarima. Gravitacija nije dovoljno jaka da bi ovo nadišla nakon što su stijene formirale u male asteroide. Tako, usprkos šarolikim računalnim animacijama koje vidite u evolucionističkim materijalima i filmovima, ne postoji način da od grumenja prašine dobijete planete. Tom hipotezom ne mogu se objasniti ni velike raznolikosti sastava planeta i njihovih mjeseca. Pažljive analize pokazuju da to zamišljeno sudaranje čestica ne bi moglo formirati stjenovite planete, a divovski planeti poput Jupitera, Saturna, a posebno Urana i Neptuna predstavljaju još veće probleme za evolucioniste.

Poznati evolucionist Richard A. Kerr, za časopis Science, piše o time kako nitko od evolucionista zapravo nema evolucionističko objašnjenje nastanka Jupitera i Saturna, sljedećim riječima: “Govorimo o glavnoj nelagodi za (evolucionističke) planetologe. Tamo daleko su, plamteći na kasnom večernjem nebu, Jupiter i Saturn…a nitko nema zadovoljavajuće objašnjenje kako su oni nastali.”

Također, Richard A. Kerr citira poznatog evolucionista planetologa Stuarta Weidenschillinga koji iskreno priznaje katastrofalni neuspjeh njihovih evolucionističkih simulacija zamišljenog evolucijskog nastajanja planeta Urana i Neptuna, sljedećim riječima: “U najboljim simulacijama procesa, jezgre Urana i Neptuna nisu se uspjele formirati na njihovom sadašnjem položaju…Pokušali smo formirati Uran i Neptun na njihovim sadašnjim lokacijama i jadno nismo uspjeli.”

Astronom evolucionist Robert Naeye priznao je da prema modelu Nebularne hipoteze Uran i Neptun ne bi mogli postojati, sljedećim riječima: „Psst!…astronomi koji modeliraju formiranje sunčeva sustava čuvali su malu prljavu tajnu: Uran i Neptun ne postoje. Ili barem računalne simulacije nikada nisu objasnile kako bi se planeti veliki poput dva plinovita diva mogli formirati daleko od Sunca.“

Zatim, različitost kreatnja planeta, rotacije u različitim smjerovima, postojanje kometa s retrogradnom orbitom, nagib, premala brzina rotacije Sunca (iako su pokušali rješavati ovaj problem, poznati je planetolog evolucionist Stuart Ross Taylor priznao da u okviru nebularne hipoteze i dalje nemaju rješenje), i još dosta činjenica snažno se protive toj hipotezi.

Također, poznata evolucionistička autorica, Ann Finkbeiner, 2. srpnja 2014. godine, iskreno je pisala za prestižni časopis Nature o tome kako otkrića egzoplaneta nisu ispunila očekivanja evolucionista i kako divovske egzoplanete pronalaze na položajima gdje ih prema evolucionističkim idejama ne bi smjelo biti, te kako je evolucionistička ideja o evolucijskom formiranju planeta u teškim problemima (vidi: http://crev.info/2014/07/evolution-of-planets-is-all-wrong/). Zatim je, 24. srpnja 2014. godine, također poznati evolucionistički autor, Mark Zastrow, pisao za prestižni časopis Nature da su odlike otkrivenih divovskih egzoplaneta suprotne očekivanjima evolucionista i da su problem za evolucionističku ideju o formiranju planeta (vidi: http://crev.info/2014/07/planet-theory-dries-up/).

Zvijezde

Iako se djecu obmanjivo uvjerava da su nakon tog zamišljenog velikog praska formirane zvijezde, astronom evolucionist, Abraham Loeb s Harvardskog centra za astrofiziku, iskreno priznaje: „Istina je da mi ne razumijemo formiranje zvijezda niti na temeljnoj razini.“

Loše stanje naturalističke, evolucionističke interpretacije postanka zvijezda razotkrili su poznati evolucionisti Barbara Mary Middlehurst i Lawrence Aller, koji kažu: „Postoji tako puno nesigurnosti u ovoj slici da sada mi zapravo nemamo teoriju formiranja zvijezda.“

zvijezde

Poznati evolucionist Martin Harwit priznaje: „Doslovno stotine ideja o tome kako su se zvijezde formirale bile su unaprijeđene zadnjih desetljeća. Pa ipak, mi (evolucionisti) smo još uvijek daleko od bilo kakvog stvarnog rješenja.“

Poznati evolucionisti Charles Lada i Frank Shu iskreno priznaju problem evolucionista: „Porijeklo zvijezda predstavlja jedan od najtemeljnijih neriješenih problema suvremene astrofizike.“

Poznati evolucionist Carlos Frenk također priznaje: „Mi započinjemo s klimavim temeljem…Mi ne razumijemo niti kako se jedna jedina zvijezda formira, a ipak želimo razumjeti kako se 10 milijardi zvijezda formira.“

Da je evolucionistima zapravo jasno da se naturalističko-evolucionističkim načinom zvijezde nisu mogle formirati, vidi se i po iskrenom priznanju poznatog evolucionistaNeila deGrasse Tysona, koji, 2007. godine, kaže: „Da nitko od nas nije unaprijed znao da zvijezde postoje, glavna istraživanja bi ponudila obilje uvjerljivih razloga zašto se zvijezde nikada ne bi mogle formirati.“

Evolucionisti su pokušali od neuspjeha svojih hipoteza pobjeći izradama računalnih simulacija u koje su uvrstili i zamišljene, nikad viđene čimbenike prozvane tamna tvar i tamna energija. Ali, da se tu radi samo o svijetu bajkovitog evolucionističkog maštanja otkriva i sljedeći citat poznatog evolucionista Richarda Paneka: „Kozmolozi (evolucionisti) imaju jednu izreku koju vole citirati: ‘Moraš zazvati zubić vilu samo jednom, to znači tamnu tvar, ali, sada, mi trebamo zazvati zubić vilu dva puta, što znači tamnu energiju.’“

Fizičar i kozmolog, dr. John Hartnett, 20. ožujka 2014., podsjetio je na činjenicu da ne postoji nikakav stvarni dokaz za postojanje tamne materije i tamne energije koje evolucionisti toliko trebaju.

Galaksije

Kada se nastanak jedne jedine zvijezde ne može valjano objasniti naturalističko-evolucionističkim konceptom, zamislite koliki je tek evolucionistima problem objasniti zapanjujuće složene sustave u svemiru kao što su galaksije koje sadrže nepojmljivo velik broj zvijezda.

galaksije

Poznati evolucionist James S. Trefil to otvoreno ističe i iskreno priznaje koliko su evolucionisti isfrustrirani zapanjujućim otkrićima koja se ne uklapaju u njihove modele. Trefil o tome kaže: „Oduvijek je za (evolucionističke) astronome bio problem objasniti zašto su zvijezde nakupljene u galaksije umjesto da su uniformnije raširene u svemiru…Ne bi smjelo biti galaksija, uopće. A čak i ako galaksije postoje, one ne bi smjele biti grupirane zajedno na način na koji jesu…Problem objašnjenja postojanja galaksija je dokazano jedan od najtrnovitijih u kozmologiji. Po svim pravilima, one jednostavno ne bi smjele biti tamo. Pa ipak, one su tamo. Teško je prenijeti dubinu frustracije koju ova jednostavna činjenica uzrokuje među (evolucionističkim) znanstvenicima.“

Također, poznati evolucionisti Virginia Trimble i Markus J. Aschwanden, priznaju: „Formiranje galaksija i većih struktura ostaje…najvažniji neriješeni problem u suvremenoj astrofizici.“ Također, astronomi zadnjih godina otkrivaju velike galaksije koje su tako udaljene da ih prema hipotezi velikog praska tamo nikako ne bi smjelo biti.

Koliko su ta otkrića radikalno suprotna očekivanjima zastupnika velikog praska, izrazio je poznati evolucionist Eric Hand: „To se tako radikalno ne slaže s onim što su nam predviđanja rekla da bismo morali vidjeti.“

Nakon što su objasnili 5 evolucionističkih ideja o nastanku galaksija, dvojica poznatih evolucionista, Joseph Silk i Phillip James Edwin Peebles, priznali su koliko su te ideje neutemeljene: „Ne bismo dali vrlo visoke vjerojatnosti da je ijedna od ovih teorija iskoristiva približna vrijednost o tome kako su galaksije zapravo bile formirane.“

Evolucionist John Laurie piše: „Kako su se galaksije formirale?…Tužna je istina da mi ne znamo kako su galaksije nastale.“

Evolucionist William Corliss priznaje da evolucionisti nemaju objašnjenje za nastanak galaksija: „Prilično je posramljujuće da nitko nije objasnio njihovo porijeklo…Većina astronoma i kozmologa slobodno priznaje da nije formulirana niti jedna zadovoljavajuća teorija formiranja galaksija. Glavna pojava svemira ostaje bez (evolucionističkog) objašnjenja.“

Poznati evolucionist Pavel Kroupa iskreno priznaje jako loše stanje evolucionističkog modela: „Nešto je jako pogrešno s našom standardnom slikom porijekla galaksija.“

Također, Kroupa, zajedno s evolucionistima Marcelom S. Pawlowskim, Benoitom Famaeyem i još jedanaest poznatih evolucionista, u članku objavljenom 10. lipnja 2014., otvoreno priznaje da unutar svoje naturalističko-evolucionističke paradigme ne znaju objasniti porijeklo patuljastih galaksija, sljedećim riječima: „Porijeklo ravnih struktura patuljastih galaksija ostaje neobjašnjeno u standardnoj paradigmi formiranja galaksija.“

Već spomenuti katolički svećenik, fizičar i kozmolog kreacionist, vlč. dr. Victor Warkulwiz, 2007. godine, o neznanstvenosti evolucionističkih ideja zaključuje sljedeće: „Veliki prasak i makroevolucija su mitovinašega doba nametnuti kao više istine.“

Nažalost, o ovim se znanstvenim činjenicama našoj djeci ne želi govoriti, a takav je ograničeni pristup karakterističan samo za indoktrinacijske školske sustave totalitarnih režima. Čemu strah? Zašto ne govoriti o svim činjenicama i tumačenjima činjenica? Crkva nas obvezuje na traženje istine i slobodno iznošenje svih činjenica, a kako dio znanstvenika koji su dobro upućeni u problematiku otvoreno tvrdi da se ništa od onoga što se znanstveno zaista vidi ne sukobljava s izvještajem o Stvaranju iz Božje Objave u Knjizi Postanka, mi smo dužni o tome se informirati. Mnogi ljudi npr. ne znaju da u NASA Goddard centru za svemirske letove postoji i službeni biblijski klub u kojemu se okupljaju deseci NASA-inih znanstvenika kreacionista koji iznose činjenice protivne ideji Velikog praska i koji zastupaju biblijski opis Stvaranja, a rade na važnim NASA- inim projektima poput npr. Hubble teleskopa (http://gewa.gsfc.nasa.gov/clubs/Bible/).

NASABIBLIJA

Ako takva utjecajna organizacija poput NASA-e službeno pokazuje takvu intelektualnu otvorenost, zaista nema niti jednog razloga da mi članovi Katoličke Crkve postupamo drukčije.

Zemlja

Također, u istom udžbeniku promovira se ideja da je Zemlja započela kao užarena kaotična masa koja se milijunima godina hladila. Ali, kao što smo već vidjeli, ono što je zaista otkriveno nipošto ne podupire tu ideju već suprotno. Naime, u najdubljem bušenju Zemljine kore ikada izvršenom (dubine preko 12,2 km), evolucionisti su očekivali da će biti otkriven bazalt, ali neočekivano, na iznenađenje svih, otkriven je granit. Vlč. dr. Victor Warkulwiz podsjetio je da je u tzv. predkambrijskom granitu dr. Robert Gentry otkrio radioaureole polonija koji se raspada za samo u par minuta, a to nepobitno svjedoči da je granit, osnovna stijena naših kontinenata i središnje masa mnogih planina, nastao i očvrsnuo gotovo trenutačno, unutar tih par minuta, inače aureole polonija ne bi mogle ostati u granitu. Ovo snažno upućuje na doslovno-povijesnu pouzdanost izvještaja o izravnom, brzom, trenutačnom Božjem stvaranju Zemlje koje je objavljeno u biblijskoj Knjizi Postanka. Najnovije analize su pokazale da su i ostali graniti nastali ekstremno brzo, tako da zadnjih godina čak i neki evolucionistički geolozi priznaju da formiranje tih granita nije trebalo milijune godina (vidi članke: http://nacija.hr/index.php/znanost/92-otisak-stvaranja;http://nacija.hr/index.php/znanost/196-otisak-stvaranja-2-kamenje-svjedoci).

Gentry-Stvarnost

Uz to, u granitu je otkrivena velika količina helija – plina koji brzo isparava iz stijena što znači da bi odavno ispario iz granita u slučaju da je granit star milijune i milijarde godina. Velike količine helija i u najdubljim slojevima granita ukazuju da je naš planet vrlo mlad, manje od 10.000 godina. Sedimentne stijene također pokazuju da su nataložene u vrlo kratkom vremenu u uvjetima katastrofičkog vodenog djelovanja. Na to upućuju i suvremeni eksperimenti u stratifikaciji (taloženju slojeva) koje provode geolozi sedimentolozi. Tako, ideja da slojevi sedimentnih stijena predstavljaju duga geološka razdoblja (npr. paleozoik, mezozoik itd.) nije podržana stvarnim geološkim činjenicama. Ukratko o nekim povijesnim okolnostima koje su dovele do toga da se lukavo nametnu ideje o dugotrajnom nastajanju slojeva stijena i navodnoj velikoj starosti Zemlje pročitajte u ovom članku:http://www.nacija.hr/index.php/znanost/86-laskanjem-klevetom-i-ismijavanjem-do-prijezira-biblijske-kronologije.

Poznati fizičar Leonard Huxley citira priznanje svojega rođaka, čuvenog evolucionista, Thomasa H. Huxleya koji piše: „’Stvaranje’ u uobičajenom značenju riječi jest savršeno razumljivo. Ne nalazim poteškoća u shvaćanju da, u nekom prošlom razdoblju, svemir nije postojao; i da se pojavio u šest dana (ili trenutačno, ako tako više volite)…kao posljedica volje nekog već postojećeg Bića.” Ako jedan evolucionist može ovo izjaviti, zašto se onda jedan dio teologa boji čak i razmišljati o ovoj najrealnijoj varijanti, tj. o tome da su objavljeni izvještaji iz Knjige Postanka o Božjem Stvaranju u 6 dana i globalnom Potopu zaista doslovno točni?

6danaStvaranjaNeVelikiprasak

Udžbenik višestruko ponavlja ideju prema kojoj rana Zemljina atmosfera nije sadržavala kisik. Kao što smo vidjeli u članku „Urey-Millerov eksperiment kao dokaz?“, to je potpuna izmišljotina jer nedavna otkrića snažno upućuju na zaključak da je Zemljina atmosfera oduvijek sadržavala veliki postotak kisika i da Zemljine najstarije stijene sadrže dokaze da su bile oblikovane u atmosferi s kisikom, a to je ono što biblijski model podrazumijeva.

BajkaKemijskeEvolucije

Također, ideja kemijske evolucije je potpuno propala na testu jer nije podržana niti jednim dokazom, a svi, pa i najnoviji, eksperimenti kojima se pokušalo dokazati mogućnost kemijske evolucije, doživjeli su sramotan neuspjeh (vidi:http://www.nacija.hr/index.php/znanost/105-urey-millerov-eksperiment-kao-dokaz).

Kako je udžbenik za prvi razred gimnazije iz predivnog predmeta biologije lukavo pretvoren u katekizam nekršćanske naturalističke, evolucionističke vjere vidi se i po tome kako autori udžbenika prirodi pripisuju Božje stvoriteljske inteligentne karakteristike. Naime, pišući o očito inteligentno dizajniranim fazama diobe stanične jezgre i slaganju kromosoma u metafaznu ravninu, evolucionistički vjernici koji su pisali udžbenik našu katoličku djecu uvlače u svoju naturalističku vjeru sljedećim zaključkom: „Moguće da je upravo to bio dio ‘koreografije’ koju je osmislila priroda pri stvaranju eukariotske stanice…U našem slučaju kromosomi su plesači, stanica pozornica, a priroda prvi, nenadmašni koreograf“ (vidi: Bogut, Đumlija, Lukačević, Marceljak Ilić, 2012., Biologija 1, Alfa, Zagreb). Ovo je savršeno jasan primjer neo-poganskog idolopokloničkog čašćenja prirode kao božanstva (priroda je, u stvarnosti, skup živih i neživih Božjih stvorenja) kojoj se pripisuje odlika da može osmišljavati i stvarati uređenu ‘koreografiju’, te se prirodu naziva nenadmašnim koreografom.

Također, primjer kako se lukavo djecu u 7. razredu prisiljava da prihvate evolucionističke ideje vidi se i u zadatku koji glasi: „Opiši uvjete koji su vladali na Zemlji u vrijeme njezina postanka.“ Naime, iako povremeno sramežljivo u udžbeniku priznaju da su to pretpostavke, pitanje je tako lukavo postavljeno da je dijete prisiljeno odgovoriti na način kao da je evolucionistička ideja jedini valjan odgovor i dokazana činjenica. Zapravo, na osnovi stvarnih znanstvenih činjenica, dijete bi mirne duše moglo odgovoriti u skladu s Biblijom, Katekizmom Katoličke Crkve (KKC), Kompendijem KKC i vjerom otaca i naučitelja Katoličke Crkve koji svjedoče da je početno stanje svijeta i čovjeka bilo savršeno i skladno, bez tjelesnog umiranja i bez robovanja raspadljivosti, a i nakon pada Adama i Eve, posebno prije Potopa, još je dosta vremena stanje bilo osjetno savršenije nego danas. U našem bi školskom sustavu, nažalost, tada vjerojatno uslijedilo dodatno uvjeravanje djece kako je sve iz udžbenika dokazana stvar, te osobito uvjeravanje u laž prema kojoj se katolička vjera ne kosi s tim tvrdnjama iz udžbenika, itd. No, na znanstveno razvijenom Zapadu stvari su često bitno drukčije. Tamo mnogi profesori slobodno djecu poučavaju sve činjenice i potiču djecu na istinsko kritičko promišljanje.

Istina o dinosaurima

Još je jedan evolucionistički mit prisutan u udžbeniku. Taj mit je tvrdnja da je meteorit pao u Karipsko more kod meksičkog poluotoka Yucatana prije navodnih 65 milijuna godina i da je to uzrokovalo izumiranje dinosaura (tzv. K/T uništenje).

Kao prvo, navodna starost od 65 milijuna godina dobivena je pomoću metoda datiranja na koje se evolucionisti oslanjaju, a za koje je nedavno, u međusobno neovisnim institutima, eksperimentalno dokazano da su potpuno nepouzdane, kontradiktorne i znanstveno neupotrebljive.

Sve cifre koje su evolucionističke metode pokazivale nisu bile stvarna starost stijene.

Također, evolucionistički način datiranja slojeva stijena prema fosilima u njima, a fosila prema stijeni u kojoj se nalaze nije znanstveno valjan jer niti na stijenama niti na fosilima koji su u njima ne piše koliko su stari tako da se na takav način ništa ne može datirati. To je kružno razmišljanje koje je znanstveno nevaljan postupak.

Evolucionistička ideja o asteroidnom ili meteoritskom uzroku izumiranja dinosaura ima veliki fatalni nedostatak, a to je pitanje: Kako bi ta globalna katastrofa tako precizno uništila samo dinosaure, a u isto vrijeme su je preživjeli mnogo nježniji i manje pokretni organizmi, i ptice, i sisavci s nježnom kožom, te neke biljke koje su poznate kao vrlo osjetljive na promjene u okolišu, a osobito morske biljke koje trebaju puno neprekinute sunčeve svjetlosti? Kako to da su tu istu katastrofu preživjeli drugi gmazovi kao kornjače, krokodili, gušteri i zmije, te vodozemci poput žaba koji su osjetljivi na promjene? Evolucionistička ideja da su dinosauri izumrli prije 65 milijuna godina od udara meteorita ili asteroida u područje meksičkog zaljeva kod Yucatana ili pak od vulkanske erupcije utemeljena je na pronalasku određenih količina iridija u sloju gline i to se redovito promovira u medijima jer se iridij u određenim količinama nalazi u asteroidima i meteoritima. Kao prvo, u stvarnosti, ističu geolozi, količina iridija nije ni izbliza precizno utvrđena kako javnost stječe dojam iz popularnog evolucionističkog štiva. Iridij također izbacuju i vulkani, a jaka vulkanska aktivnost je nešto što se savršeno uklapa u model Općeg Potopa kada su izbijanje podzemne vode, pucanje Zemljine kore i veliki pomaci u kori doveli do pojave izuzetno velike vulkanske aktivnosti. Uz to, jako je malo fosila dinosaura pronađeno u tom geološkom sloju (tzv. K/T granica) kojemu evolucionisti pripisuju vrijeme navodnog meteorski izazvanog izumiranja dinosaura. Dakle, većina fosila dinosaura je nađena na dubinama koje ne odgovaraju evolucionističkoj meteorsko/asteroidnoj hipotezi. Fosile dinosaura se ne nalazi samo u jednom sloju, već u mnogim slojevima na raznim dubinama. Da su uništeni u tom zamišljenom meteorskom udaru, svi bi bili otprilike u istoj dubini, ali to uopće nije slučaj. Iako to javnost uglavnom ne zna, i u evolucionističkim krugovima, sve se više počinje napuštati ta ideja jer su na osnovi istraživanja zaključili da taj navodni udar u meksički zaljev ne bi bio dovoljno velik za toliko uništenje i čak im se ne uklapa niti vremenski. Geolog i paleontolog sa Sveučilišta Princetone, Gerta Keller, stručnjak za hipotezu o meteorsko/asteroidnom izumiranju dinosaura, 2009. godine je izjavila: „Otkrili smo da niti jedna vrsta nije izumrla kao rezultat Chicxulub udara.“ Također, tjednik univerziteta u Princetonu piše 2003. godine: „Prema paleontolozima i profesorima sa Princetonskog odjela geoznanosti, meteor…na Yucatanu nije odgovoran za nestanak dinosaura.“ Dr. Stuart Burgess piše, 2004. godine, u Enviromental network news: „Znanstvenici koji istražuju veliki krater meksičkog Yucatanskog zaljeva dovode u pitanje popularnu teoriju o dinosaurima“. Istraživači su bušenjima u meksičkom zaljevu na Yucatanu potvrdili da to područje uopće nije meteorski udarni krater tako da sada već i neki poznati znanstvenici tvrde da taj „krater“ nije udarni krater.

DinaiSisavci

S obzirom da su od 1990.-ih godina pa sve do 2012. godine pronađeni mnogi dokazi nedavnog izumiranja dinosaura očito je da priča o milijunima godina starosti više ne stoji. Znanstvenici su na Aljasci i u Wyomingu pronašli velike količine nefosiliziranih kostiju dinosaura. DNK je izvađen iz fosilnih neizlegnutih jaja dinosaura, a svjetski poznati stručnjak za DNK, dr. Scott R. Woodward je u prestižnom časopisu Science objavio da je otkrio dio DNK dinosaura, koja je različita od DNK ptica, gmaziva i bilo kojeg drugog organizma, te da nije bilo mogućnosti kontaminacije. Sekvence DNK mozasaura pronađene su 2011. godine, a također nije bilo tragova kontaminacije. Časopis Science je 2005. godine objavio da su pronađena nefosilizirana elastična meka tkiva i krvne stanice dinosaura T-Rexa. Godine 2009. pronađeni su proteini u mekom tkivu hadrosaura, a u travnju 2011. godine protein kolagen iz mozasaura. U listopadu 2012. godine, objavljena je nova informacija da su otkriveni proteini PHEX, histon H4, tubulin i aktin T-Rexa i po svemu sudeći – jer svi rezultati na to upućuju – i autentični fragmenti DNK T-Rexa i Brachylophosaurusa canadensisa (jedne vrste hadrosaurida). Ovdje također nije bilo traga kontaminaciji koja bi došla od bakterija ili nekog drugog organizma.Veliki problem za evolucioniste jest taj što se DNK, protein kolagen i sl. eksperimentalno dokazano prebrzo raspadaju, tako da fosili dinosaura mogu biti stari najviše nekoliko tisuća godina, a nikako milijunima godina koliko im službeno pripisuju evolucionisti. Također, ideji o navodnim milijunima godina starosti fosila dinosaura i stijena u kojima su oni pronađeni snažno se protive datiranja kostiju dinosaura koja su nedavno vršena metodom ugljika C-14 i AMS. Naime, da su fosili dinosaura zaista stari milijunima godina, metoda C-14 ne bi mogla pokazati nikakav rezultat jer nakon toliko vremena u fosilima više ne bi moglo biti C-14. Nakon što je uklonjena bilo kakva mogućnost kontaminacije, uzorci triceratopsa, hadrosaura, alosaura, akrokantosaura i, u travnju 2011. godine, mozasaura, pokazali su da se starost tih uzoraka mjeri u tisućama godina. Znanstvenici katolici iz Kolbe centra za izučavanje Stvaranja, krajem studenog 2011. godine, datirali su materijal apatosaura koji se također pokazao star svega tisućama godina. To automatski znači da i stijene u kojima su ti fosili dinosaura pronađeni nisu stare milijunima godina već samo tisućama godina. Posebno je važno znati da su sva ta datiranja izvršili upravo evolucionisti u svojim institutima nakon što su im znanstvenici katolici kreacionisti donijeli uzorke u institute. Tim rezultatima datiranja dodatno je potpuno potvrđeno da su dinosauri bili suvremenici ljudskog roda i da slojevi nataloženih stijena ne svjedoče o milijunima godina sporog taloženja, već svjedoče o brzom katastrofičkom vodenom djelovanju prije nekoliko tisuća godina o čemu nam svjedoči Knjiga Postanka. Papa Benedikt XVI. se u rujnu 2009. godine osobno upoznao s ovim informacijama i nakon toga službenim pismom Državnog tajništva Vatikana od srca udijelio svoj službeni apostolski blagoslov katoličkoj kreacionističkoj konferenciji održanoj na katoličkoj Gustav Siewerth akademiji na kojoj su katolici kreacionistički prirodoznanstvenici iznosili ove informacije.

Biolozi dr. Kevin Anderson (profesor biologije na Arkanzas State University) idr. Mark Armitage (biološki odsjek California State University-Northridge) objavili su, u srpnju 2013. godine, u stručnom časopisu Acta Histochemica, da su otkrili meka tkiva u rogu dinosaura Triceratopsa horridusa bez tragova permineralizacije (jedne vrste foslilizacije) i kristalizacije (vidi:http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0065128113000020) što, ističu ovi znanstvenici, znači da fosili dinosaura ne mogu biti stari milijunima godina već svega nekoliko tisuća godina.

DinosauriPotop

Već i mnogi evolucionisti priznaju da su dinosauri očito zatrpani u blatu koje je nanešeno u poplavnim katastrofičkim uvjetima. To je jedna od prvih stvari koje se može uočiti u vezi njihovog umiranja. Tisuće dinosaura, izlomljene kosti, brzo zatrpani u stotinama metara dubokim slojevima po cijelome svijetu. I uz to sve se to moralo dogoditi u vrlo kratkom vremenu da bi njihovi ostaci mogli biti fosilizirani. O brzini zatrpavanja svjedoče i nalazi ženki dinosaura zatrpanih u trenutku polaganja jaja za koje čak i evolucionisti priznaju da je u pitanju iznenadno zatrpavanje koje ih je „zamrzlo“ na njihovom mjestu. Također, tragovi kretanja dinosaura koji su sačuvani u slojevima svjedoče o vodenoj katastrofi koja je nanosila naslage po kojima su dinosauri bježali i tragovi su mogli ostati sačuvani samo ako je novi sloj došao vrlo brzo preko sloja sa tragovima i tako sačuvao tragove. U uobičajenim uvjetima voda bi ubrzo izbrisala tragove. Na primjer, Morrison formacija u SAD-u prekriva veliko područje od 1.800.000 km2 i poznata je po tome što sadrži velike količine fosila dinosaura koji su očito zatrpani u naslagama nanešenim vodom koja je bila u pokretu. Evolucionisti ne znaju odgovoriti kakva je to ogromna poplava bila koja je djelovala na tako velikom području i uzrokovala zatrpavanje dinosaura u debelim naslagama. Globalni katastrofički Potop iz Knjige Postanka doveo bi upravo do takvih posljedica. Paleontolozi i biolozi kreacionisti ističu da slojevi stijena u kojima se nalaze fosili dinosaura zapravo ne predstavljaju nikakvo „doba dinosaura“, niti ekosustave u kojima su vladali dinosauri, već su ti slojevi zapravo naslage sedimenata koji su u globalnom Potopu zatrpali dinosaure i druga stvorenja, a koji su kasnije očvrsli u slojeve stijena. Vidi se da ti slojevi nisu bili površina na kojoj su dinosauri normalno živjeli jer se u tim slojevima nalazi premalo ostataka biljaka, a veliki dinosauri biljojedi trebali su svakodnevno imati na rapolaganju velike količine biljne hrane. Geolozi i paleontolozi kreacionisti ističu da stijene s fosilima upućuju na brzo katastrofičko djelovanje vode u kojemu su stvorenja zatrpana u redosljedu koji ovisi o visini staništa na kojemu su zatečeni, ovisi o pokretljivosti stvorenja, i kao što su eksperimenti s tijelima uginulih životinja pokazali, ovisi i o gustoći tijela organizama. Dakle, u stvarnosti, položaj fosila u slojevima stijena ni na koji način ne govori o evoluciji, niti govori u prilog ideje evolucije.

O ovoj i ostalim temama koje smo spomenuli mogli bismo ispisati još mnoštvo stranica, no za sada je i ovo dovoljno da vidimo kako se našu djecu kroz udžbenike lukavo uvlači u nekršćansku pseudoznanstvenu vjeru – evoluciju. Mi katolici moramo na vrijeme informiranje svoje djece preuzeti u svoje ruke, i to od njihove rane dobi, jer ako mi to ne učinimo apostoli darvinizma će to s lakoćom učiniti, a to će sigurno ostaviti dalekosežne duhovno-moralne posljedice u životima naše djece.

NAPOMENA: U ovome članku korištena je i slika iz sjajne njemačke kreacionističke prirodoznanstvene knjige Evolution – Ein kritisches Lehrbuch koju je osobno kardinal Ratzinger (papa Benedikt XVI.) više puta citirao pišući o nepostojanju empirijskih dokaza za makroevoluciju. Knjigu Evolution – Ein kritisches Lehrbuch pisalo je čak 18 doktora znanosti (biologa, biokemičara, geologa i paleoantropologa), među kojima je i mikrobiolog/molekularni biolog, dr. Roland Süßmuth, profesor i član senata katoličke Gustav Siewerth akademije.

ČLANAK PREUZET SA : NACIJA

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: