MATRIJARHAT

venus

Autor Nella Andriana

Osamdesetih godina 19. stoljeća pojavila se nova riječ: matrijarhat. Ta riječ je kovanica od latinskog mater (majka) i grčkog arhein (vladati) i označuje političku vlast žena u društvu i njihovu dominaciju u obitelji. Suprotan pojam matrijarhatu je patrijarhat. Ta riječ potječe iz kasnog grčkog jezika, iz Septuaginte, prijevoda Starog zavjeta. Već na prvi pogled se vidi glavna razlika između ova dva pojma. Prvi je u odnosu na drugi nov i o njemu se aktivnije raspravlja tek zadnja dva stoljeća. Dok drugi još aktivno živi u našoj kulturi.

Matrijarhat ili ginekokracija je politički ili društveni sustav u kojem dominiraju žene. Većina antropologa i povjesničara religije, danas je uvjerena da nema dokaza da je matrijarhat, iako zabilježen u legendama i mitovima, ikada postojao u ljudskim društvima.

Johan Jakob Bachofen (1815.-1887.) je švicarski pravnik i klasicist, koji je inspiriran svojim istraživanjem antičke mitologije razvio teoriju evolucije sistema srodstva. U svojoj knjizi «Majčino pravo» zastupa tezu da je matrijarhat najraniji oblik ljudskog društva.

«Matrijarhat je, dakle, opći kulturni stupanj čovječanstva koji se može naći u svih naroda prije prelaska u patrijarhat.»

(Wesel, 1999.: 12). Nadalje, tvrdio je da su žene od samog početka bile fizički inferiornije, ali da su se svojom kultnom nadmoći i «religioznim posvećenjem» ipak uspjele probiti u prvom stupnju razvoja ljudskog društva. Još je govorio da na početku povijesti nije postojao brak, već heretizam, dakle slobodna seksualna zajednica više žena s više muškaraca. Pa iz tog doba potječe običaj dobivanja imena po majci, a ne po ocu, jer zbog tog neurednog općenja žena s više muškaraca nije ni moglo ustanoviti tko je otac. Taj heretizam je bio povezan i sa zajedničkom imovinom žena i muškaraca te zajednice. Na početku je, dakle, postojao grupni brak i prakomunizam, kako su kasnije tvrdili Morgan i Engels. Dokaze za svoje tvrdnje dijelom nalazi u povijesti, a većim dijelom u mitologiji. Bio je pravi majstor za interpretaciju antičkih mitova. Henry Morgan je s svojim djelom «Drevno društvo» iz 1877. najvažnija potvrda Bachofena. On je tom knjigom položio kamen temeljac budućim etnološkim istraživanjima. Okosnicu knjige čini otkriće rodbinskih struktura u Irokeza, skupine sjevernoameričkih indijanskih plemena u državi New York, u plemenu u koje je i sam živio. Irokezi su bili matrilinearno društvo. Do Morganova otkrića su agnatsko srodstvo (kad su djeca u srodstvu ili samo s obitelji svoje majke ili samo obitelji svoga oca) i patrilinearnost bili skoro jedno te isto. Nitko nije ni pomišljao da bi mogla postojati agnatska matrilinearnost. Ne samo što je pronašao novi sustav srodstva, Morgan je otkrio do tada nepoznati politički sustav: uređenu anarhiju. U različitim plemenima Irokeza pripadnost srodničkim skupinama određivala se samo unilinearno, tj. nije postojala središnja instancija već samo skupine sa svojim starješinama. Budući da su se sjevernoamerički Indijanci u kojih je otkrio matrilinearnost, po njegovom mišljenju nalazili na vrlo ranom stupnju kulture u odnosu na grčka i rimska plemena i njihovu patrilinearnost, Morgan je zaključio da je podrijetlo po majčinoj liniji starije. Kao i Bachofen, i Morgan je pretpostavio da je na početku razvoja postojao grupni brak, te da je stoga jedino izvjesno bilo tko je majka djeteta. Te se tako slaže s Bachofenovom pretpostavkom o prvobitnom matrijarhatu. Ono što je Morgan opisivao bila je matrilinearnost, opća jednakost i demokracija. Irokezi su jedno od malobrojnih matrilinearnih društava u kojemu žene uistinu imaju iznenađujuće jak položaj, i to ne samo u obitelji već i u političkom životu plemena. Od više stotinu društava za koje se zna, Irokezi su jedino koje bismo s izvjesnim pravom mogli nazvati matrijahalnim.

U predgovoru svoje knjige “Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države” (1884.), Engels navodi kao primjer Bachofenovu interpretaciju jednog grčkog mita:

Nakon što se vratio iz Trojanskog rata, kralja Agamemnona je, u dogovoru sa svojim ljubavnikom Egistom, ubila njegova žena Klitemnestra. Orest osvećuje oca, ubivši svoju majku. Zbog tog čina, progone ga Furije, demonske čuvarice majčinskog prava, za koje je matricid najgori i neoprostivi zločin. Oresta uzimaju u zaštitu Apolon i Atena – božanski predstavnici novog patrijarhalnog poretka. Atena saslušava obje strane. Orest kaže kako je Klitemnestra počinila dvostruki zločin: ubila je svog muža i njegovog oca. Zašto Furije progone njega, a ne nju, čija je krivnja veća? Odgovor Furija je na prvi pogled neobičan: “Ona nije bila u krvnom srodstvu s čovjekom kojeg je umorila”. Ubojstvo čovjeka koji nije u krvnom srodstvu, moguće je opravdati, i ne brine Furije. Njihova je zadaća kazniti zločin između krvnih srodnika, a od tih ubojstava, najgore je, prema majčinskom pravu, ubojstvo majke. Sad Apolon brani Oresta. Atena saziva Areopagite – atenske suce – da glasaju. Broj glasova za osudu, odnosno za oslobađanje Oresta, jednak je. Atena, kao predsjednica, daje svoj glas za Oresta i tako ga oslobađa krivnje. Očinsko pravo je nadjačalo majčinsko pravo. Furije su nadjačali «Bogovi mlađeg porijekla», kako ih one same zovu. No na kraju, Furije se ipak daju nagovoriti da preuzmu nove zadatke u službi novog poretka.

Prethistorijska “Velika Božica”
Na brojnim arheološkim nalazištima iz kamenog doba, razasutima na širokom području Europe i sjeverne Azije, nađen je velik broj ženskih figura, poznatih kao “Venere“, od kojih su neke starije od 30.000 godina. Iako se o njihovoj funkciji ništa pouzdano ne zna, općenito se smatra da predstavljaju simbole plodnosti.

Iz doba neolitika (između 10.000 i 4.000 godina prije nove ere) također potječe velik broj prikaza ženskih božanstava, ali u neolitiku ikonografija postaje kompleksnija. Pojavljuju se prikazi božice zmije, povezane s vodom, i božice-ptice, povezane s kišom; zatim božice povezane s lunarnom mitologijom. Važno je, ali neriješeno pitanje – jesu li neolitičke božice dio jedinstvenog religijskog kompleksa koji se protezao Europom i srednjim istokom? U svakom slučaju, arheološki dokazi ukazuju na kontinuitet štovanja Božice od gornjeg paleolitika do kraja neolitika.

venus-europe

Mit o Amazonkama

Mit o Amazonkama je vjerojatno najpopularnija priča koja predstavlja matrijarhat u punom svojem značenju. Ta država žena-ratnica, po legendama, se nalazila na sjeveroistoku Male Azije, u području rijeke Termodonta. Muškaraca u toj državi ili uopće nije bilo ili su pak samo služili za održavanje potomstva, dakle u stanju ropstva. One nisu samo branile svoju državu već su išle i u osvajačke pohode do Grčke i Sirije. Pritom su osnivale mnoge gradove i susretale se s velikim junacima grčkih legendi. Kod kuće su se uglavnom bavile lovom i ratničkim vježbama. Na taj način su odgajale i svoje kćeri, dok su mušku djecu ili sakatile ili ih slale njihovim očevima preko granice. Naime, bilo je izveštaja po kojima u njihovoj zemlji uopće nisu živjeli muškarci, već da su se, umjesto toga, jednom na godinu, u proljeće, u pograničnim planinama zbog nastavka roda sastajale sa susjednim muškim narodom. Prema predodžbama starih Grka, Amazonke su spadale u najdrevniju prošlost. Još ih Homer spominje kao daleku legendu koja je na izdisaju. No, je li to samo legenda ili ima i istine u toj priči? Prije tridesetak godina pojavio se povjesničar Fridich Cornelijus sa svojom «Povijesti Hetita». Tu se govori o klasnoj borbi u kojoj su žene koje su u to doba bile potčinjena klasa, upotrijebile silu protiv muškaraca. U zemlji na obalama Termodonta koja se nazivala i Azzi, oko 1200. godine prije Krista, u doba hetitskog kralja Arnavundasa III., tu su borbu protiv muškaraca prenijele i u Malu Aziju. Postoje i hetitski izvještaji o borbama na tom području i fundusi iz ženskih grobova s oružjem kao grobnim prilozima. Inače, «AM» je na hetitskom jeziku vrlo raširena riječ koja od milja označuje majku. Prema tome Amazonka znači «žena iz zemlje Azzi». Ondje se nalaze ženski gradovi: Amizos, Amazia, Amastris.

Mitovi indijanaca u Južnoj Americi

Yamani iz Ognjene Zemlje imaju tajni muški kult koji se naziva-kina. «Glavni cilj grupe muškaraca prilikom kine je da žensko stanovništvo nanovo podsjete na njihovu veću vrjednost i da postignu da sve žene nedvosmisleno osjete njihovu veću moć. Kinu su najprije izvodile žene. U to vrijeme jedino su žene imale moć: izdavale su naređenja muškarcima koji su bili poslušni, kao što danas žene podilaze muškarcima. U kanuu muškarci su također sjedili na krjevima, na krmi, a žene naprijed, na pramcu. Cijeli posao u kolibi obavljali su muškarci, dok su žene zapovijedale. Oni su se brinuli o djeci, održavali su vatru i čistili kože. Tako je uvijek trebalo biti. « (Antropologija žene, 1983.: 261). Mit dalje govori kako su žene izmislile veliku kina-kolibu u kojima se žene prizivale duhove, uvjeravajući muškarce da sve što se zbiva u kolibi, zbiva u nazočnosti duhova. Izlazile bi iz kolibe preobučene u duhove, potpuno premazane bojama i s maskama na glavi, tako da muškarci nisu mogli prepoznati vlastite žene. Vani bi potom uz veliku buku priređivale stravični spektakl. Muškarci bi peplašeni pobjegli u kolibe i ondje se prestravljeni skrivali. To se stalno ponavljalo i na taj način su žene držale muškarce u potlačenom položaju. Međutim, jednog dana je muškarac koji je morao opskrbljivati žene sa divljači u kina-kolibi, na putu prema tamo primjetio u laguni dvije djevojke kako sa sebe peru boju tipičnu za duhove i pritom uvježbavaju glasove poznatih duhova iz kultne kolibe. Čovjek je natjerao djevojke da mu kažu sve što se događa u kolibi. One su mu priznale da su to samo žene koje rade nered i da nema nikakvih duhova. Čovjek se vratio ostalim muškarcima i sve im ispričao. Muškarci su navalili na kolibu i poubijali većinu žena. Tako su muškarci preuzeli kult, a u Yamana je uveden novi poredak po kojem se žene moraju pokoravati muškarcima. I u Selk’nama, plemenu koje je također iz Ognjene Zemlje, priča se slična priča kao i u plemenu Yamana. I kod njih su žene nekad davno imale vlast. Kod Selk’nama čarobnjaštvo je bilo poznato jedino ženama. Za to su imale posebnu kolibu kojoj se nije smio približiti ni jedan muškarac.
Ondje su starije žene podučavale mlađe kako prouzročiti bolest kod svih onih koji im nisu dragi. Muškarci su živjeli u strahu i potlačenosti. Kako je tiranija žena postajala sve nesnosnijom, muškarci su ih odlučili sve poubijati. Došlo je do velikog pokolja u kojem su skoro sve žene bile poubijane. Muškarci su bili prisiljeni čekati nove žene, tj. djevojčice da odrastu. No iskrsnulo je pitanje što učiniti kako se sve to ne bi više ponovilo. Rješenje je pronađeno u osnivanju tajnog muškog kulta, kulta hain, čijoj se kolibi žene pod prijetnjom smrtne kazne nisu smjele približavati.

Majčinsko pravo

Ideja o vladavini žena je bila nevjerojatna kad ju je Bachofen godine 1861. objavio u svomu «Majčinskom pravu». Na nju se polako privikavalo i postupno ju se prihvaćalo budući da je odgovarala općem raspoloženju koje je tada vladalo u društvu. Društvo je pokazivalo veliki interes za daleku prošlost. Počelo je cijeniti informacije o nekom drugom svijetu, svijetu u kojem su vladale žene, a ne muškarci. I danas se pojavljuju nove varijante tog učenja, i to ne samo od strane povjesničara. Za njom su posegnuli i ženski pokret, marksizam, psihologija i književnost. Otad se o tome beskrajno mnogo pisalo s odobravanjem, odbijanjem ili diferenciranošću. U isto vrijeme kad i Bachofen, etnolog John McLennan je došao do sličnih zaključaka, a Bachofen je utjecao na Morgana (Lewis Henry Morgan) i Engelsa.

Povjesna provjera nije rezultirala postojanjem matrijahata ili nekim drugim općim kulturnim stupnjem čovječanstva. «Majčinsko pravo» obiluje pretjerivanjima, kao i mnogim pograšnim interpretacijama. Međutim, ostat će očuvani fragmenti toga djela koje je skrenulo pozornost na društva u kojima je uloga žene bila potpuno drugačija nego u Grčkoj i Rimu, kao i ostalim zapadnim zemljama. U Egiptu, na Kreti i u Likiji žene su bile izjednačene s muškarcima i postojala je matrilinearnost (agatsko srodstvo po ženskoj liniji), a djelomično i matrilokalnost (kad muž, žena i njihova djeca žive u mjestu ženina roda). Mogli bismo reći da je za Bachofena presudno to što je prvi uzdrmao vjeru u univerzalnost patrijahalne obitelji za koju se držalo da počinje od Adama i Eve i da kao institucija sve do 19. stoljeća neoborivo stoji na raspolaganju muškarcima.

Povijest nije posve sigurna u pogledu društvenog statusa egipatskih žena tijekom ranog dinastičkog razdoblja, ali tijekom prvog i drugog, srednjeg razdoblja i dalje u Novoj Britaniji i sigurno tijekom razdoblja Ptolemejevića, Egipćani su imali jedinstven stav o ženama. U drevnom Egiptu žene su mogle trgovati, posjedovati zemljište, zastupati se na sudu pa čak i postati liječnice. Tijekom drevne egipatske povijesti bilo je i štovanje Mjeseca i obožavanje Sunca, koje je dovelo istovremeno do matrijarhalnog i patrijarhalnog društva. Sunce, Ra, i Mjesec, Khonsu su bili vitalni dio religije drevnog Egipta. Amenhotep IV je obožavao samo sunce disk na teret bogu Mjeseca. Veliki dio tradicionalnog egipatskog društva je odbacilo ovaj novi koncept i htjeli su ravnotežu između Sunca i Mjeseca. 

Herodot:

“Tim Babilonom vladalo je mnogo kraljeva koji su zidove i hramove sagradili, a među njima i dvije žene. Ona koja je davno vladala i kojoj je ime bilo Semiramida, podigla je nasipe na ravnici vrijedne da im se čovjek divi. To su bili Semiramidini vrtovi.”

Babilon se nekad nalazio na istočnoj obali Eufrata, oko 50km južno od današnjeg Bagdada u Iraku.

Otkriće grobnice peruanske svećenice iz perioda prije dolaska španskih osvajača, osme u posljednje dvije decenije, potvrđuje da su žene vladale ovom oblasti, prije nekih 1.200 godina.

“Ovo otkriće pokazuje da žene nisu samo vodile rituale u ovoj oblasti, već da su vladale i bile kraljice Mocha društva. Ovo je osma svećenica koju smo otkrili. Naša iskopavanja otkrila su samo žene, nikada muškarce”, rekao je direktor projekta Luis Jaime Castillo. Julio Saldana, arheolog odgovoran za rad oko grobnice, navodi kako njeno otkriće potvrđuje da je selo San Jose de Moro bilo groblje elite Mocha civilizacije, a da najimpresivnije grobnice pripadaju ženama.

U indijskoj državi Megalaja vlada matrijarhat: Raj za žene, pakao za muškarce

U maloj brdovitoj indijskoj državi Megalaja matrijarhat je učinio da vlasnice zemlje bude žene i uspio je uspostaviti sistem u kojem se bogatstvo prenosi sa majke na kćerku, a ne sa oca na sina.

Pleme Mosuo – kraljevstvo žena

Kada bi žene vladale svijetom, ne bi bilo ratova” samo je jedna od mnogobrojnih poslovica koje ukazuju na vrline žena kao vladara. Međutim, da nije riječ o praznoj priči svjedoči i primjer iz Kine, gdje i danas živi pleme Mosuo, koje je još poznato i kao kraljevstvo žena i koje se smatra možda i posljednjim matrijarhatom na svijetu.

Mosuo pleme ima prilično dugu istoriju, koja datira čak 2.000 godina unazad. Ono što je specifično za ovo pleme svakako je da su oduvijek njegovali tradiciju i kulturu matrijarhata. Naime, u ovom plemenu žene su te koje uvijek donose odluke i koje su na čelu porodice. Svaka porodica se obično sastoji od 10 ili čak više članova, ali sva imovina je uvijek u rukama žena. Iako mnogi smatraju da je pleme Mosuo posljednji matrijarhat na svijetu, činjenica je da njihovu zajednicu ne možete porediti s ostatkom svijeta jer su dugo bili izolovani, a samim tim ne mogu se ni upoređivati sa vrijednostima zapadnog svijeta.

Ženama su posvećene brojne pjesme i romani, zbog njih su se vodili ratovi, raspadale se dinastije, rušili principi i mijenjali svjetonazori, a mnoge među njima ostavile su neizbrisiv trag u povijesti.

JEDNA OD NAJPOZNATIJIH žena koje su ikad živjele, Kleopatra VII. vladala je Egiptom dvadeset i dvije godine. Jednom je izgubila kraljevstvo, ponovno ga vratila, zamalo ga opet izgubila, izgradila veliki imperij, izgubila sve. Božica kao dijete, kraljica u osamnaestoj godini, slavna ubrzo poslije toga, bila je predmet spekulacija i obožavanja, ogovaranja i legendi, čak i za života. Na vrhuncu moći nadzirala je gotovo cijelu istočnu obalu Sredozemnog mora, posljednje veliko kraljevstvo egipatskih vladara. Jedan kratki trenutak držala je sudbinu zapadnog svijeta u svojim rukama.

Hatshepsut (1498. prije Krista – 1483. prije Krista) – Nakon što je preminuo egipatski faraon Tuthmosis II, na njegovo prijestolje trebao je doći njegov sin, Tuthmosis III. Međutim, kako je mladić u trenutku smrti svog oca još bio dječak, vlast je preuzela njegova polusestra, a ujedno i supruga, lijepa i ambiciozna Hatshepsut, i izborila se za položaj regenta. Tvrdila je da je volja egipatskog boga sunca, Amona Ra, da sjedne na prijestolje i sebe proglasila faraonom. Vladala je puna dva desetljeća i tijekom njene vladavine egipatsko carstvo doživjelo je procvat. Značajno je ojačala egipatsko gospodarstvo financirajući trgovinske ekspedicije u više zemalja na području današnje Afrike i Azije te gradila brojne veličanstvene hramove među kojima je najpoznatiji Deir Al Bahari u gradu Luxor u današnoj državi Egipat. Kako bi opstala na vlasti, morala je zatomiti svoju ljepotu i prirodnu ženstvenost te se odjevati poput muškaraca, a nosila je i lažnu bradu.

Tiye (cca. 1398. pne. – 1338. pne., također poznata kao Taia, Tiy i Teje) bila je kći Yuye i Tjuyu, odnosno Velika kraljevska supruga egipatskog faraona Amenhotepa III i matrijarh kraljevske porodice u Amarni. Tiyein otac Yuya je najvjerojatnije bio lokalni plemić iz gornjoegipatskog grada Min gdje je služio kao svećenik i nadzornik goveda. Amenhotep III se oženio za Tiye u drugoj godini svoje vladavine. Zajedno su imali najmanje šestoro djece, od kojih je jedno, Akhenaten, kasnije postalo faraon. Tiye je je imala jednog poznatog brata: Anena, koji je služio kao drugi prorok Amuna za vladavine njenog supruga.

Nefertiti (c. 1370. pr. Kr. – c. 1330. pr. Kr.) je bila supruga egipatskog faraona Amenhotepa IV. Na zapadnoj obali Nila, u ruševinama Malqatte, u tom nekoć raskošnom mjestu, Nefertiti je možda provela djetinjstvo. Izvorne obojene zidne slike stare 3500.godina još uvijek izgledaju kao nove, a to je ukras kojeg su vidjeli svi kraljevi Amarne; Amenhotep, Ekhnaton, Tutankamon, i naravno Nefertiti. Na vrhuncu moći, Malqatta je bila najveličanstvenija palača starog Egipta, dom faraona. Nefertiti je odrasla u tom golemom kompleksu s više od 500 priležnica i konkubina, u ogromnom haremu Amenhotepa III., jednog od egipatskih najvećih faraona. Možda je njegova glavna žena, silna kraljica Tiye, iz tog harema izabrala ženu za svojega sina.

Bez sumnje imala je velik utjecaj na sinov izbor žene i ne bi izabrala bilo koga. Nefertiti je bila „ubrana“ i „uzgojena“ za to ulogu. Odnos između kraljice Tije i Nefertiti možda objašnjava njihov položaj u grobnici. Najstariji sin kraljice Tije, Tuthmosis, položen između dviju mumija, imao je važnu ulogu u Nefertitinom djetinjstvu. Tuthmosis, nasljednik prijestolja, umro je mlad, i igrom sudbine, Nefertiti i Ekhnaton su preuzeli položaj vladara Egipta. Neki kažu da je imala veću moć od muža Ekhnatona. Na hijeroglifima se da pročitati i vidjeti na slikama da je sama Nefertiti vozila svoju konjsku zapregu. To je sigurno bio prizor koji je uzdrmao stari poredak Egipta, kraljica se natječe s kraljem, nezamislivo. To je još jedan od dokaza da je Nefertiti vladala iza prijestolja. dr. Kent Weeks, egiptolog: „Za razliku od drugih kraljica starog Egipta, ona je imala važnu ulogu na dvoru, i doista su ona i njezin muž često prikazivani i opisani kao jednaki“. dr. Zahi Hawass, ravnatelj vijeća za starine: „Neki prikazi Nefertiti idu još dalje. Ona preuzima ovlasti samog faraona. U jednom prikazu obara neprijatelja, a samo kraljevi smiju oboriti neprijatelja, tj. odrubiti glavu, kraljica nikada. To je svojstvo kralja“. Nefertiti je platila visoku cijenu svoje neovisnosti.

Kraljica Teuta – Nedostatni su povijesni podaci o podrijetlu najljepše kraljice Teute. Teuta je stupila na prijestolje 231.g. prije Krista nakon smrti supruga Agrona.

Elizabeta I od Engleske – ‘Ona je svakako velika kraljica i da je barem katolkinja, bila bi naša najdraža. Pogledajte samo kako dobro vlada! Ona je samo žena, samo gospodarica polovice otoka, a ipak, plaše je se u Španjoskoj, u Francuskoj, u Svetom rimskom carstvu, plaše je se svi. Naša djeca vladala bi svijetom.’ Riječi su ovo kojima je papa Sikstus V. opisao englesku kraljicu Elizabetu I, kći čuvenog engleskog kralja Henrika VIII i njegove druge supruge, Anne Boleyn. Protestantkinja Elizabeta dospjela je na englesko prijestolje 1558. godine, nakon smrti svoje polusestre, kraljice Marije I. poznatije kao Krvava Marija. Kako katolička Europa nije priznavala brak njenog pokojnog oca i njene majke, u njihovim očima nije viđena kao legitimna nasljednica prijestolja već se smatralo da ono treba pripasti njenoj rođakinji, škotskoj kraljici Mariji Stuart. Duboko svjesna činjenice da joj je položaj nestabilan, što zbog upravo spomenute činjenice, što zbog toga jer je na vlast došla kao žena u doba kada žene nisu uživale ravnopravan status s muškarcima, Elizabeta je znala da je samo vrlo vješto povlačenje figura po političkoj šahovskoj ploči može održati u igri. Populizam je dovela do savršenstva i tako stekla naklonost svog naroda, uključujući i veći dio svojih katoličkih podanika, a na međunarodnom planu vodila je savršenu igru mačke i miša s više vladara istovremeno uvijek im prvo obećavajući kako će se za nekog od njih udati i na taj način osigurati savezništvo s njegovom zemljom no u konačnici to nikada ne bi učinila kako ne bi na sebe navukla bijest njegovih političkih protivnika. Svjesna da bi je kao ženu brak s vladarem neke druge zemlje doveo u podređen položaj, a brak s podanikom izazvao moguć građanski rat, odlučila je nikada se ne udavati i tako je sebi priskrbila status djevičanske kraljice. Kao nasljednika je imenovala sina Marije Stuart, Jakova VI od Škotske, samo jednim dizanjem ruke, na samoj samrtnoj postelji. Ova iznimno inteligentna žena koja je od četvrte godine života vladala latinskim i talijanskim jezikom, te bila vrsna glazbenica, preminula je 1603. godine u 70. godini života, a tijekom njene vladavine Engleska se iz zemlje pogođene dubokom krizom digla na razinu međunarodne kolonijalne sile čije ime se u svjetskim krugovima izgovara sa strahopoštovanjem.

Katarina II. (Velika) od Rusije (1729. do 1796.)  Rođena kao Sofija Augusta Fredericka, u Stettinu, na području današnje Njemačke, ova kći pruskog generala i princeze regije Holstein, mada plemenita podrijetla i u bliskoj rodbinskoj vezi s više kraljevskih obitelji, nije kao dijete uživala u bogatstvu jer je njena obitelj oskudjevala financijskim sredstvima. Ipak, zahvaljujući diplomatskim intrigama, već s deset godina upoznala je tadašnjeg ruskog cara Petra III . Već od prvog susreta s njime tvrdila je da joj se gadi njegova sklonost alkoholu. Ipak, dinastički razlozi bili su tada važniji od osobnih preferencija i brak je sklopljen šest godina kasnije. Međutim, Petar je ubijen u uroti 1762. godine, a ona je tada proglašena ruskom caricom, Katarinom II. Njemačka princeza brzo je prigrlila Rusiju kao svoju novu domovinu i odmah po dolasku potrudila se svladati ruski jezik. Naučila ga je govoriti tečno mada se nikada nije uspjela u potpunosti otarasiti svog njemačkog naglaska. Kao vladarica Rusije vodila je dva uspješna rata protiv Turske, no povijest je posebno pamti po njenoj snažnoj podršci tada popularnim prosvjetiteljskim idejama te po pričama o njenim navodno brojnim ljubavnicima. Na žalost, danas se njeno ime uglavnom spominje kao simbol promiskuiteta i seksualnih skandala, a sve više se zaboravlja činjenica kako je Katarina bila iznimno obrazovana i inteligentna žena koja je osim svojih memoara napisala i više djela fikcije, a valja napomenuti i da je punih 15 godina održavala bliski kontakt s čuvenim francuskim filozofom Voltaireom koji je bio impresioniran njenom inteligencijom i nazvao je ‘zvijezdom sjevera.’

U starozavjetnom vremenu, praktično svaka kultura u svijetu je bila po strukturi patrijarhalna. Taj historijski status je veoma jasan – ne samo u Pismu, nego u pravilima koja su vladala većinom društva. Iz perspektive modernog sistema vrijednosti i sadašnjeg svjetskog pogleda, to se zove “seksist”. Bog, a ne čovjek, je uspostavio red u društvu, i On je autor uspostavljenih principa autoriteta. Međutim, kao i sve drugo, pali čovjek je iskvario ovaj red. To je rezultovalo nejednakošću položaja muškaraca i žena kroz historiju.

venus-figurines-europe-paleolithic

Psihološke aspekte štovanja Božice, i to uglavnom na temelju Jungove teorije univerzalnih arhetipova, temeljito je obradio Erich Neumann u svom opsežnom djelu “Velika Majka” (“The Great Mother”, 1955.). On odbacuje Bachofenovu sociološku analizu matrijarhata i kaže:

“Rano čovječanstvo i matrijarhalni stadij, nisu arheološki ili povijesni entiteti, već psihološke realnosti, čija snaga još uvijek živi u dubinama psihe suvremenog čovjeka.”

Arheologinja Marija Gimbutas, autorica je teorije o “Staroj Europi”, neolitičkom miroljubivom, “matrističkom” i matrilinearnom, ali ne i matrijarhalnom društvu, koje je tisućama godina štovalo Božicu, dok nije bilo nasilno razoreno invazijom patrijarhalnih proto-indoeuropljana ili “Kurgana”. Na njenom tragu je Riane Eisler (“Kalež i oštrica” – “The Calice and the Blade”, 1987.), koja se također zalaže za društvo “povezivanja”, a ne društvo dominiranja jedne polovice čovječanstva nad drugom, pa bila ta polovica ženska ili muška. M. Gimbutas nije krila svoju nesklonost prema kršćanstvu, čiju je doktrinu smatrala kao potpuno neprikladnu i štetnu za duh suvremenog čovjeka, za razliku od zaboravljenog vjerovanja «Stare Europe», koje je nastojala revalorizirati.

Gimbutas i Eisler smatraju sebe “revizionističkim” povjesničarkama, koje su iznijele na svjetlo dana zanemarene dokaze o jednom dugovječnom, uspješnom, matricentričnom društvu, koje je živjelo u skladu s prirodom, nije poznavalo ratove i osnivalo se na suradnji i razumijevanju među spolovima. Njihovi su stavovi, međutim bili često kritizirani kao neznanstveni i selektivni, a većina antropologa govori o njihovim interpretacijama “matrističke” prošlosti kao o projekciji vlastite utopijske vizije budućnosti, pri čemu su takva prošlost i budućnost podjednako malo vjerojatne. Ipak, njihove su knjige imale pozitivan odjek u neznanstvenoj javnosti i izvršile su značajan utjecaj na nove religijske pokrete, kao što su Wicca i Novo poganstvo, pa čak i na književne bestselere, kao što je «Da Vincijev kod».

Sigmund Freud je također vjerovao da je matrijarhat bio rana faza u povijesnom razvoju ljudskog društva. S psihoanalitičkog aspekta, smatrao je da je obožavanje Božice odraz infantilne želje za ponovnim jedinstvom djeteta i majke, odnosno odraz nesvjesne fantazije koja svoj korijen ima u ranom stadiju psihološkog razvoja, u kojemu malo dijete doživljava majku kao svemoćno biće.

I feministička promišljanja o matrijarhatu većinom naglašavaju da matrijarhat i patrijarhat nisu suprotni pojmovi u pravom smislu riječi, odnosno da ta dva pojma nisu u savršenoj simetriji. Danas ni među feminističkim znanstvenicama više nema mnogo onih koji zagovaraju klasičnu hipotezu o matrijarhatu. Zato su, kao i Gimbutas i Eisler, više sklone naglašavanju alternativnih pojmova, kao matrifokalnost, matrizam i dijarhija.

Kažu, nekoć je davno društvo bilo drugačije uređeno. Kažu, ponegdje još postoje društva gdje su glavne žene. I kažu da u takvim društvima stvari drugačije funkcioniraju. Kažu i da je religija, pogotovo ova na našim prostorima patrijarhat podignula do ove razine. Na pamet mi padnu sve one “vještice” koje su spaljene jer se nisu pokoravale čudnovatim pravilima. Ovo je muški svijet. I koliko vidimo, muškarci u vođenju tog svijeta rade poprilično loš posao. Ne kažem da bi žene bile išta bolje, da se razumijemo, povukle bi previše na drugu stranu, opet ne bi bilo ravnoteže. Vjerujem u zajednicu muškarca i žene. Jer jedni bez drugih ne možemo. Jer se nadopunjavamo i nismo kompletni. I tvrdim da možemo zajedno učiniti ovu malu loptu usred nepreglednog svemira puno sretnijim mjestom. Ali, za to bi trebali jedni drugima vjerovati, poštovati se, uvažavati i smatrati se jednakima. Kako to vrlo rijetko vidim u pojedinačnim slučajevima, čini mi se da je dug put, jako dug, do nekog drugog, nemuškog svijeta.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: