ZABRANJENA POVIJEST – J. Douglas Kenyon

kenyon-jdouglas-zabranje

Pisac i urednik J. Douglas Kenyon je za knjigu “Zabranjena povijest” izabrao četrdeset dva eseja iz časopisa “Atlantis Rising” kako bi čitateljima pružio pregled stavova nekih od ključnih mislilaca u današnjoj žestokoj raspravi o drevnim zagonetkama i alternativnoj povijesti. Suradnici su, između ostalih, Robert Schoch, Rand Flem-Ath, Moira Timms, Frank Joseph, Christopher Dunn i Will Hart, a svi su oni odigrali glavne uloge, u postavljanju izazova pred službenu znanstvenu zajednicu da iznova prouči svoje pretpostavke o zaboravljenom podrijetlu, te su ih natjerali da uzmu u obzir mogućnost otvorene rasprave – bez obzira na posljedice za postojeću paradigmu.

Kenyon je pomno sastavio zbirku materijala, koji podupiru sve naglašeniji izazov tako zastarjelim načinima razmišljanja, kao što su darvinizam i kreacionizam, a svaki se prilog nadovezuje na rad ostalih autora. Na ovim se stranicama istražuju najnovija otkrića i ideje koje se odnose na tako vječno kontroverzne teme kao što su Atlantida, piramide, izvanzemaljski utjecaj, te su postavljena mnoga provokativna pitanja. Ono što se pojavljuje su promišljeni argumenti, koji podupiru teze o mnogo većoj starosti civilizacije, uvjerljive tvrdnje o postojanju napredne tehnologije u pretpovijesti, te golemi, a ipak nezamjenjivi obrisi izgubljenog izvora svjetske kulture. Ti alternativni argumenti, nekoć marginalizirani, sada stječu kredibilitet i poštovanje.

IZGUBLJENE CIVILIZACIJE, PRAVA KARIKA KOJA NEDOSTAJE?

Proučavajući kameno zidanje u drevnim nalazištima u Boliviji, Peruu i Egiptu, Hancock tvrdi da ta megalitska čuda nisu mogla nastati iz prašine nomadskih lovaca i skupljača plodova, u što nas želi uvjeriti konvencionalna znanost. Veličanstveni grad Tiahuanaco, Bolivija, za kojega bolivijski znanstvenik Arthur Poznansky kaže da je izgrađen petnaest tisuća godina pr. Kr, tipičan je primjer. Precizno rezanje golemih kamenih blokova u Tiahuanacu, kao i na drugim mjestima, gdje je tolerancija pola milimetra, a zatim transport tih blokova na velike udaljenosti, ukazuju na tehničke sposobnosti koje odgovaraju ili nadmašuju sposobnosti današnjih inženjera.

Kako su navodno primitivni ljudi prenijeli te megalite do vrha Machu Picchua u Peruu, primjerice, ostaje velikom zagonetkom, i pothvat je što ga konvencionalna znanost ne može objasniti. Hancock tvrdi da, čak i ako prihvatimo kasnije razdoblje, u koje većina arheologa svrstava te građevine, znanje i tehničke sposobnosti graditelja morale su biti proizvod civilizacije koja se razvijala kroz dugo vremensko razdoblje, smještajući pojavu civiliziranih ljudi u praskozorje pisane povijesti.

‘Moje je mišljenje’, kaže Hancock, ‘da tražimo zajednički utjecaj, koji je djelovao na sva ta mjesta, mnogo prije pisane povijesti; nepoznatu civilizaciju koju povjesničari još nisu identificirali.’

Cijeli niz prirodnih dokaza i zabilježenih ljudskih iskustava ukazuje na postojanje takve civilizacije. Etimologija, znanost o podrijetlu riječi, tvrdi da je morao postojati pretpovijesni indo-europski jezik, jer se time objašnjavaju velike sličnosti u svjetskim jezicima. Je li to mogao biti jezik Hancockove pretpovijesne civilizacije?
Hamlet’s Mill: An Essay Investigating the Origins of Human Knowledge and Its Transmission through Myth (Hamletov mlin: esej o istra­živanju porijekla ljudskog znanja i njegovog prenošenja kroz mit), knjiga što su je napisali Giorgio de Santillana, profesor povijesti znanosti na M.I.T.-u i profesorica prirodnih znanosti na Sveučilištu Frankfurta, Hertha von Dechend, je studija načina na koji drevni mitovi opisuju ophode ekvinocija. Kao takvi, također su značajni za pitanje zajedničkog jezika, jer svjedoče o postojanju naprednih spoznaja koje su se širile među pretpovijesnim narodima. Raspravljajući o mitovima
koji potječu iz magle antiknih vremena, te o numeričkim vrijednostima i simbolici u njima, Santillana i von Dechend otkrivaju, da su drevni narodi mnogih kultura dijelili sofisticirano znanje o nebeskim tijelima, znanje koje smo mi tek u novije vrijeme stekli, uz pomoć satelita i kompjutora.

Širenje srodnih bioloških vrsta na kontinente razdvojene golemim oceanima, fenomen koji zbunjuje darviniste, također se može objasniti postojanjem napredne, pomorske civilizacije u pretpovijesti. Zapravo, cijeli niz dokaza podupire teoriju da su ljudi i civilizacija postojali mnogo prije, no što kažu ortodoksna znanost i religija. U tom slučaju, može li postojanje takve civilizacije biti prava karika koja nedostaje u ljudskoj povijesti?

Razotkrivanje znanstvenog zataškavanja Zabranjena arheologija

Koautor Michael Cremo govori o “filtriranju znanja” i drugim sredstvima za “prilagođavanje” akademskih knjiga

‘Mnogo je društvene moći povezano s objašnjenjem onoga tko smo i što smo’, kaže Cremo. ‘Netko je jednom rekao “Znanje je moć”.

Također bi se moglo reći “Moć je znanje”. Neki ljudi imaju određenu moć i prestiž, a to im omogućuje da diktiraju program za naše društvo. Mislim da nije iznenađujuće što se opiru svakoj promjeni.’ Cremo se slaže da su znanstvenici danas doslovce postali svećenička kasta, te primjenjuju mnoga prava i povlastice što su ih njihovi pred-šasnici u industrijsko-znanstvenoj revoluciji nastojali oduzeti ukorijenjenim religioznim vrhovima.

‘Oni određuju ton i smjernice za našu civilizaciju, i to na svjetskoj razini’, kaže. ‘Ako danas nešto želite znati, obično se ne obraćate svećeniku ili osobi koja se bavi duhovnošću, nego ćete se obratiti jednom od tih ljudi, jer su nas uvjerili da je naš svijet mehaničko mjesto, i sve se može objasniti mehanički, zakonima fizike i kemije, što je trenutno prihvaćeno u službenim krugovima.’

Cremu se čini da su znanstvenici uzurpirali ključeve kraljevstva, a zatim nisu ispunili svoja obećanja. ‘Na mnoge su načine oni odgovorni za ekološku krizu, političku krizi i za poremećaj vrijednosti’, kaže Cremo.

‘Ja mislim da mnogi ljudi postaju svjesni da (znanstvenici) doista nisu uspjeli predati kraljevstvo za koje su tvrdili da imaju klju­čeve. Mislim da mnogi ljudi počinju shvaćati da svjetonazor što ga oni nude, jednostavno ne može objasniti sve u ljudskom iskustvu.’

Za Crema, mi smo svi dio kozmičke hijerarhije bića, što je stav za kojeg nalazi potvrdu u svjetskim mitologijama: ‘Ako pogledate sve te predaje, kad govore o podrijetlu, ne govore o tome kao o nečemu što se događa samo na ovome planetu. Spominju se izvanzemaljski susreti s bogovima, polubogovima, božicama, anđelima.’ Vjeruje da postoje paralele sa suvremenim fenomenom NLO-a.

Neuspjeh suvremene znanosti da uspješno riješi pitanje NLO-a, izvanosjetilnog opažanja i paranormalnoga, čini jednu od glavnih optužbi protiv nje.

‘Morao bih reći da su dokazi o tome danas veoma čvrsti’. “Veoma ih je teško ignorirati. Nije riječ o nečemu što se jednostavno može gurnuti ustranu. Ako bismo odbacili sve dokaze o NLO-ima, otmicama i drugim vrstama kontakata, dobivene iz mnogih uglednih izvora, čini se da moramo odustati od prihvaćanja bilo kakvih ljudskih svjedočanstava.’

Jedno područje u kojemu se ortodoksija često našla pred izazovima je zamisao o naglim promjenama izazvanim golemim kataklizmama, koja pobija “postupnost” o čemu obično govore evolucionisti. Premda je postalo moderno govoriti o takvim događajima, smješteni su u veoma daleku prošlost, navodno prije pojave čovjeka. Ipak neki pojedinci, poput Immanuela Velikovskoga, tvrde da su se mnogi takvi događaji zbivali u našoj prošlosti i izazvali neku vrstu planetarne amnezije od
koje i danas patimo. Cremo se slaže da je bilo takvih katastrofičnih događaja i da je čovječanstvo patilo od kolektivnog zaborava:

‘Mislim da postoji neka vrsta amnezije koja nas, kada se susretnemo sa stvarnim podacima o katastrofama, navode nas da pomislimo, ah dobro, to je samo mitologija.

Drugim riječima, mislim da neke spoznaje o tim katastrofama doista postoje u drevnim zapisima i kulturama, kao i u usmenim predajama. Ali zbog onoga što bismo mogli nazvati društvenom amnezijom, kad naiđemo na takve stvari, ne možemo ih prihvatiti kao istinu. Također mislim da nas oni koji sada kontroliraju svjetski intelektualni život, namjerno pokušavaju natjerati da ne vjerujemo i zaboravimo na paranormalno i slične fenomene. Mislim da doista postoji odlučno nastojanje da svi ostanemo u stanju zaborava kad je riječ o tim stvarima.’ Sve je to dio politike ideja.

Cremo kaže: ‘Riječ je o bitci koja je trajala tisućama godina, i još uvijek traje.’

ŠTO SU ZNALI DREVNI NARODI

LaViolette gradi znanstvene i mitološke temelje za kataklizmu kao cikličan događaj, ponavljanje eksplozija jezgre galaksije u ciklusima od dvadeset šest tisuća godina – razdoblje koje se može povezati s izmjenama ekvinocija. Toliko traje jedna Velika Godina koju poznaju stari Grci, sljedbenici Zaratustre i Kinezi. Hinduski religiozni tekstovi spominju isti ciklus, slijed zaostalih i naprednih razdoblja koja kao da su povezana s putanjom našeg Sunčevog sustava oko središta galaksije.
To je očiti astrološki fokus “Središnjeg Sunca” postojanja, Brahme, čiji svjestan doživljaj rezultira transcendentalnom ekstazom i osloba­ đanjem od ciklusa patnji smrtnika, ili karmom.

‘Ciklus eksplozija jezgre galaksije još je jedan važan ciklus na koji Zemlja mora računati’, kaže LaViolette, navodeći brojne drevne predaje, od kojih mnoge otkrivaju da su napredno poznavanje astronomije, a time i napredna ljudska bića, postojali u vremenima prije kataklizme. 

Zodijak je, zapravo, kaže LaViolette, vjerojatno stigao do nas kao kriptogram – vremenska kapsula – osmišljena tako da nas upozori na stalne emanacije iz jezgre galaksije, a Sfinga i piramide na visoravni Giza stoje kao astronomski spomenik velikoj katastrofi. Likovi Zodijaka, rekao nam je Delair, pojavljuju se u većini mitova o katastrofi. Univerzalnost poruke te vremenske kapsule, znanje o kozmičkim ciklusima, teško je ignorirati. LaViolette i ostali nalaze je prikrivenu u brojnim mitovima, u kulturnim i mističnim tradicijama, te u svjetskoj megalitskoj arhitekturi (vidi The Orion Mystery: Unlocking the Secrets of the Pyramids (Tajna Oriona: otkrivanje tajni piramida) Roberta Bauvala; Fingerprints of the Gods: The Evidence od Earth’s Lost Civilization (Otisci bogova: dokazi o izgubljenoj civilizaciji na Zemlji) Grajama Hancocka; i The Message of the Sphinx: A Quest for the Hidden Legacy of Mankind ‘Poruka Sfinge: potraga za skrivenim naslijeđem čovječanstva) Granama Hancocka i Roberta Bauvala. Kako ti autori naglašavaju, drevni mitovi iz svih dijelova svijeta govore o pomorskom narodu koji je, čini se, bio čuvar naprednog znanja. Njihova univerzalna poruka, očito prenijeta iz zaboravljenog svijeta od prije kataklizme, potiče na ljudski progres, kao i na sklad s izvorom svega stvaranja. U tom slučaju, gotovo je neizbježno da LaViolette, Allan i Delair, Hancock i Bauval (kao i Thompson i Cremo u svojoj knjizi Forbidden Archeology (Zabranjena arheologija) razotkrivaju da novija pretpovijest uopće nije bila onakva kakvom je prikazuje suvremena znanost, opterećena predrasudama. Prošlost obavijena tajnama dolazi na svjetlo dana. Ovakvo bogatstvo prikupljenih informacija, interdisciplinarnog po prirodi, nije ispunjeno samo drevnim predajama, već i čvrstim dokazima koji potkrjepljuju bezvremene tradicije, a rezultat svega toga jest činjenica da se iz temelja mora mijenjati način na koji čovječanstvo sebe doživljava.

Zanimljivo je da je jedan od Velikovskyjevih napadača bio astronom Donald Menzel, za kojeg je istraživač NLO-a Stanton Friedman poslije utvrdio da je bio specijalist za dezinformacije tijekom Drugog svjetskog rata. Donald Menzel bio je glavni među onima koji su opovrgavali postojanje NLO-a, ali njegovo je ime jedno od onih koja se nalaze na slavnom/zloglasnom TOP SECRET (šifra) MJ-12 dokumentu, gdje je naveden kao osoba koja je sastavila dio super-tajne istraživačke ekipe za pad u Roswellu u srpnju 1947, o čijoj je navodnoj tehnologiji raspravljeno u časopisu Atlantis Rising, u članku pod nazivom “The Fight for Alien Technology: Jack Shulman Remains Undaunted by Mounting Threats”.
Pogledajmo sada neke Velikovskyjeve, tada šokantne tvrdnje, da vidimo je li koja od njih točna. (Velikovskyjeve su tvrdnje pisane masnim slovima.)

Venera je vruća.
Točno. Velikovsky je tvrdio da je Venera u povijesnim vremenima bila užarena, te će još uvijek biti vruća. Mjerenje temperatura oblaka oko Venere 1950. godine pokazalo je vrijednosti daleko ispod zamrzavanja, danju i noću. NASA-in satelit Mariner II je 1962. procijenio da je temperatura na površini 425°C, što je više nego dovoljno za taljenje olova. Poslije se površinskim sondama utvrdilo da je prava vrijednost oko 540°C.

Veliki se komet sudario se sa Zemljom.
Točno. Čak i prije nego je slavna priča o Chicxylubu postala poznata javnosti, istraživači su otkrili, u kolovozu 1950, bogate naslage meteorskog nikla u crvenoj glini na dnu oceana, a u ožujku 1959., pronašli su sloj bijelog pepela u morskim dubinama, nataloženog nakon “sudara s kometom” ili “vatrenog završetka tijela kozmičkog podrijetla”.

Neki repovi kometa, kao i neki meteoriti sadrže ugljikovodike.
Točno. Do 1951. spektralnom su analizom otkriveni ugljikovodici u repovima kometa. Do 1959. otkriveno je da su ugljikovodici u meteoritima sastavljeni od mnogih masti i spojeva kakvih ima i na Zemlji.

Dokazi o naftnim ugljikovodicima bit će pronađeni na Mjesecu.
Točno. Uzorci što ih je donijela misija Apollo XI sadržavali su organske tvari u obliku aromatičnih ugljikovodika.

Jupiter emitira radijske zvukove.
Velikovsky je tu tvrdnju iznio 1953. na Princetonu. Osamnaest mjeseci poslije dva su znanstvenika s Instituta Carnegie objavila da su primili snažne radio-signale s Jupitera, koji se tada smatrao hladnim tijelom obavijenim tisućama kilometara leda. Do 1960. ta su dvojica znanstvenika otkrila, da Jupiter oko sebe ima radijacijski pojas koji emitira 1014 puta više radio energije nego Zemljin Van Allenov pojas (područje pojačanog kozmičkog zračenja, koje poput prstena, odnosno pojasa, okružuje Zemlju).  Priličan broj “sretnih pogodaka” i “koincidencija”, ne čini vam se?

LIJEČENJE AMNEZIJE UZ POMOĆ MITOVA

David Talbott je već bio tema devedeset-minutne dokumentarne emisije pod naslovom “Remembering the End of the World”. Za razliku od Thornhillova rada u području fizičkih znanosti, Talbottov se rad temelji na neobičnim i neočekivanim obrascima pronađenim u ljudskoj sjećanju. I kakvo je to sjećanje! Zamislite globalni događaj ekstremne dramatičnosti, što ga je doživjela cijela ljudska vrsta, a radilo se o velikim čudima na nebu. Zamislite da je intenzitet tog doživljaja i sjećanja na njega bio tako snažan, da je promijenio tijek ljudskog razvoja. Prvi put u povijesti cijeli su narodi počeli podizati grandiozne spomenike bogovima, i obavljati strastvene obrede u uzaludnom nastojanju da ponovno prožive ranije iskustvo, kako bi na neki čaroban način vratili život kakvim su živjeli prije velikog uništenja. U praskozorje civilizacije, možda prije pet tisuća godina, kaže Talbott, svaka je dimenzija civiliziranog života ukazivala na ranije razdoblje kad je situacija bila bolja, kad je nebo bilo blizu Zemlji, prije nego su bogovi otišli. Umjetnost, pjesme, priče, arhitektura, religiozna vjerovanja, vojni postupci, te značenje riječi i simbola, sve nam to pruža trajne dokaze o onome što su ljudi tada doživljavali. Prema Talbottu, ljudi su koristili sve što im je stajalo na raspolaganju, kako bi zadržali sjećanje na blaženstvo kakvo su nekad imali. Nasilni završetak takvog načina života uslijedio je kad je došlo do katastrofalnih promjena na nebesima, kad su se planeti približili Zemlji i na nebu se doimali golemima. No baš kao što su nestali izmišljeni bogovi, s vremenom će nestati i sjećanje na zlatna vremena. Sjećanje na nasilni završetak zlatnih vremena također će nestati, ali ožiljci će ostati. Ti ožiljci goleme kolektivne traume, sudnjega dana, ostaju i danas živi u svakom ljudskom biću, te snažno utječu na način na koji se odnosimo prema svijetu i jedni prema drugima. Velikovsky je razumio način na koji pojedinac potiskuje bolno sjećanje na traumu u svojoj psihi. Zaključio je da je cijela ljudska vrsta kolektivno potisnula traumu izazvanu nestankom zlatnog razdoblja.

Indijski ep Mahabharata (vidi članak), za kojeg su indijski znanstvenici, koji nisu bili pod utjecajem Zapada, procijenili da je nastao pet tisuća godina prije Krista, govori kako junak epa, Rama, s današnje zapadne obale Indije promatra golemu kopnenu masu što je sada pokriva Arapsko more, a tu priču potkrjepljuju novija podvodna otkrića. Manje poznati indijski tekstovi čak spominju naprednu tehnologiju, a riječ je o letjelici što se koristila za prijevoz društvene elite i ratovanje. Pisana djela tu letjelicu opisuju potanko i opširno, zbunjujući znanstvenike i povjesničare. Štoviše, veliki indijski epovi živo opisuju vojno uništavanje kakvo se može usporediti jedino s nuklearnim ratom. Je li jednom davno, u Indiji postojala napredna drevna civilizacija? Leteći strojevi … izgubljeni kontinenti … jesu li to mitske priče o mitskim zemljama, ili nam te drevne predaje pružaju povijesni zapis davno zaboravljen, a zatim od strane zapadnjačke znanosti odbačen kao fantazije?

Ovo je samo nekoliko izvadaka iz knjige koju u cijelosti možete pročitati ovdje Kenyon Zabranjena povijest

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: