Stećci i njihove nekropole su jedna od misterija bosanskohercegovačke historije. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše podataka za historičare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka. Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka, a i različitim vjerskim pripadnostima. Time je opravdana postavka o stećcima kao nadgrobnim spomenicima stanovnika srednjovjekovne Bosne.
Nekropola stećaka Radimlja u Stocu spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog razdoblja Bosne i Hercegovine. Nalazi se u Vidovu polju, tri kilometra zapadno od Stoca, na putu Čapljina – Stolac. Karateristike koje ističu njenu vrijednost su: brojnost primjeraka, raznovrsnost i zastupljenost svih osnovnih oblika, relativno visoka umjetnička kvaliteta izrade, bogatstvo plastićnih dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju povijesne ličnosti te sama njena dostupnost i smještaj.
Na nekropoli se nalaze 133 stećka, od kojih je 63 ukrašeno. Oko 30% ih ima oblik ploče, 25% oblik sanduka i 25% sanduka s podnožjem (to znači stećci su ili jedan element ili dva posebno oblikovana i spojena elementa). Tu su još i tri kamena križa, od kojih jedan dominira nekropolom. Orijentacija stećaka u prostoru je istok-zapad , a smješteni su u polju okruženom stijenskim masivom čiji pravac pružanja prati pravac pružanja Dinarida. Na samoj lokaciji stećci su gusto složeni i nalaze se neposredno uz prometnicu. Nekropola na Radimlji je bogata ukrašenim stećcima, čak njih 63. Karakteristični motivi sa stećaka ove nekropole jesu : arhitektonski ukrasi sa sve četiri strane stećka, stilizirani križevi, ljudske i životinjske figure, vinova loza, motivi iz lova i motivi s oružjem. Zaštitni znak ili znak raspoznavanja ove nekropole je muška figura s uzdignutom rukom i relativno velikom šakom i prstima, koja kao da govori putniku da će u ovom tvrdom i kršnom hercegovačkom kraju naići na gostoljubive i prijateljski raspoložene ljude.
«Se znamenje Kneza Nencu, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven… I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo… Legoh 1094…», epitaf
Istina se traži, koja počinje s pitanjem. Kao što se historičar umjetnosti H. W. Janson pita: «Ko su bili Grci?» I daje pola odgovora: plemena grčkog jezika Dorci i Jonci su došla «na poluostrvo sa sjevera», oko 1100. godine stare ere… (?!). Onda nije čudo što se i mi pitamo: ko su i odakle su Iliri, bosanska hereza i stećci? Nejasno je, dakle, i porijeklo Grka, i Ilira koji se oko 1000-tih goduna stare ere pojavljuju, na zap. Balkanu, s centrom u Epiru, onda je «rješenje» da su autohtoni? Grčki ih mit dovodi u vezu sa Kadmom i Harmonijom, te zmijom koja obavija sina Iliriusa, što ih opet veže za Hetite Male Azije. S Grčkom ih veže kultura, snažni Rimljani Iliriju početkom nove ere, osvajaju, otud i ta veza i utjecaj. Pri tome nisu bili objekt, već subjekt.
Kod Ilira se oko VII st. stare ere javlja umjetnost: figura i geometrijski oblici, trokut, romb, krug i spirala, kasnije oni u Bosni mrtvima podižu nadgrobne stele. U Bosni grade utvrđenja i sojenička naselja. U Daorsonu su pronađeni ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, reljefi sa trinaest zmija i pet pari orlovskih krila; i u mitu je pola istine!
«Radimlja, nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća, u obliku sanduka i sljemenjaka (kuća) s motivima: tordirane vrpce, štitovi i mačevi, krstovi, ljudske i životinjske figure, scene lova, kola i turnira: muške figure s podignutom rukom, lukom i strijelom ‘vojvodske figure’. Ističu se klesari: Miogost, Bolašin Bogočić i Ratko Brativo(n)ić. Nekropola je jedna od najznačajnijih stećaka u BiH» (Benac, Bešlagić). Međutim, ako je «Pravoslavnu crkvu u Ošanićima vjerojatno podigao prije 1505. vojvoda Radosav Hrabren-Miloradović koji je i sahranjen u njenom predvorju», ako je «na njegovoj nadgrobnoj ploči isklesana ruka sa lukom, poznati motiv sa stećaka…» (V. Bogičević, Đ. Basler, Đ. Mazalić), zašto on onda nije sahranjen na nekropoli stećaka? Nije trebalo doći do zamjene historijskih vrijednosti: domaći enciklopedisti Daorson obrađuju pod jedinicom «Ošanići».
Tvrdnje da je «nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća», te da se po «natpisima na 5 stećaka nekropola pripisuju feudalnoj porodici Hrabrena-Miloradovića», iznenađuje. Kao što se danas u internetu nudi stećak u Radimlji iz 1094. godine s prelijepim epitafom, što znači da nekropola nije iz XV/XVI, već iz XI/XVI stoljeća? Stoga svojatanje stećaka čitaocu sugeriše da sumnja i u eventualnu istinu; da «odbaci sve čemu su ga učili i što je morao usvojiti u vjeri o vjeri i sumnja u sumnju», Descartes. A upravo se tu samo radi o kultu dvije sahrane i dvije vjere u jednoj porodici, o hrišćanskoj sahrani u crkvi, groblju i pod krst/križ, i bosanskoj na «svojoj zemlji» i pod stećak, uz «prelijetanje» ljudi sa, i u sve tri religije, kao i:
Stjepan Tomaš, bosanski kralj, prvo bogumil, zatim katolik. Dvaput kršten, dvaput se ženi bogumilkama Vojača, i Katarina Kosača koja prelazi na kršćanstvo. On se obavezao Ugarskoj i papi da progon i pljačku bogumila iz Bosne, zato je na heretičkom Humu nastao zavidan broj stećaka. Ubio ga sin (L. Kuba) iz prvog braka 1461. i postao kralj Stjepan Tomašević.
Autor: Ibrahim Halilović
ATWA 