Radimlja, Stolac
Se znamenje Kneza Nenca, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven, s` Božijom pomoćju i svojih vjernih, a s` inonom nijednom inom pomoćju, nego on sam.
Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami neima ništa, do ponovo ti sam.
Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono što nije tčuo, okusti ono što nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe može najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedne suze za me.
Hodovo, Stolac
A se leže Krkša i Kalija na svojini, na plemenitoj u Ključu. Voljesmo se i iz ljubavi postasmo muž i žena i Bog nam dade mnogo djece.
A onda dvaest godin poslje našeg prvog zajedničkog listopada gledasmo dugu i vidjesmo da je vidimo različito i poželjesmo različite želje.
I zatčudismo se da nas zajednički život utčini različitijim nego što ranije bjesmo.
Kad Krkša zmre, za njim isti dan zmre moje srdce i zmroh i ja.
Ne preturi nam ovi kami, jer nam se i sad na mjesetčini kostji raspravljaju ko je i kolko u pravu, a ko ne, pa i u smerti svojoj postajemo još i vetći stranci, no što u življenju bjesmo.
Al` ako nam kostji razdvojiš jedno bez drugog bi zmreli ponovo i konatčno i u našoj drugoj smerti.
1447. godine, kad Kraljem Bosne bješe Stjepan Toma(š) Ostojić..
Radimlja, Stolac
A se leži Asta, Bogčina Zlousića kšći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sad pred vetče s tebom krojz livade projšetala i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne.
Ne bi mi bilo žal, ni stid.
Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji netčine utčine tšto ja ne utčinih, jer ja tek sad znam kako dušu perže neispunjena davanja.
1422 ljeta, kad se radovaše sretni, a ja zmreh.
Gornje Hrasno, Stolac
A se leži Ljubljen, u Vrhbosni rožden, u Vrhbosni zakopan, na svojini na plemenitoj.
Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah :kak to da nebo ne stari,a iz njeg se stalno raždaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi, gdje bjeh, bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al` ja uporno gledah u pod. I mišljah moju smerti sve treba to konačno stati.
Al`, nije i moja smert sve starša i sve tješnja je.
Kam mi usječe Dražeta, a zapis upisa Husan, ne da pokažu da bjeh, vetć da me višlje neima.
Ljeta Gospodnjeg 1258..
Radimlja, Stolac
A se leži Didodrag Gojak, na svojini, na plemenitoj u Zahumlju.
Zašto me mati rodi?
Jer, ovdi ima vislje laznog sunčevog zlata no snova, vislje vjetra no dobrih riječi, vislje praznine no ljubavi, vislje lazi no istine, vislje uzimanja no davanja. Jer, dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom, notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine.
Zasto me mati ti rodi?
Da budnem žedan, da budnem gladan, umoran, tujzan,….i da me ti vode napojiš, sirom i hljebom nahraniš, čistom posteljom odmoriš, osmijehom razveseliš.
O mati, sve bi to bilo isto, a potpuno drugatcije, da to hotce da uradi Kosara. Al` ona to netce. Hotce, al` drugomu. A ja hotcu samo nju.
I zbog toga zgiboh. Al`, mati, nije to bilo zalud. Jer, kad ona budne i stara i ružna i zla, i kad se za njom, mati, nitko ne budne okretao, a onaj njen Juroje je iz kutce istjera, i kad ne budne imala ni gdje ni kud, tad će se mene mlada sjetiti, mene i moje ljubavi.
Al` ja tad, mati, iz neba nejcu doc. Ozgo tcu sve to samo glidati.
Zbog tog zmreh majko mlad. Al` zbog toga budutceg trena, vridlo me i rodit.
Ti putniče, koji moju patnju sada znaš, ne privali mi biljega, a privališ li ga Bog ti još terzi na tvoje tijelo stavio.
1167. godne, kad bjehu pune vukova šume.
ATWA 