Proganjaju vas sjećanja koja se nikada nisu dogodila? Je li riječ o fantaziji ili sjećanju na nešto što vam se dogodilo u prošlom životu?
Prema novim saznanjima bihevioralne epigenetike, traumatična iskustva iz naše prošlosti ili iz nedavne prošlosti naših predaka ostavljaju molekularne ožiljke koji ukrašavaju našu DNK. Židovi čiji su praprapraroditelji bili potjerani iz njihovih zaklona, Kinezi čiji su praroditelji preživjeli razaranja kulturne revolucije, mladi imigranti iz Afrike čiji su roditelji preživjeli masakre, te odrasli bilo koje etničke skupine koji su odrasli uz alkoholizam ili nasilje u obitelji – svi sa sobom nose više od uspomena.
Naša iskustva i iskustva naših predaka zapravo nikad ne nestaju, čak i kad su zaboravljena. Postoji dio nas, molekularni „talog” koji se privija za naš genetski kod. DNK ostaje ista, ali su psihološke i bihevioralne tendencije naslijedne.
Sve se promijenilo nakon iskustva kliničke smrti. Desilo se dok sam bila devetogodišnje dijete. Vidjela sam i čula cijelu scenu dešavanja dok sam isto “gledala” iznad svoga tijela ne osjećajući strah te zbunjeno posmatrala zašto su uznemireni moji članovi porodice. “Halo, pa ja sam super, sve je krasno!” Nisam smjela po svim pravilima biti svjedok događanja oko sebe te precizno govoriti o djelima i priči koja se tada dešavala. Ja nisam postavljala pitanja, informacije su jednostavno bile “u zraku”. Sve se dešava telepatski, unaprijed, bez pitanja (kao slika koja govori tisuću riječi). Čisti kontrast životu kakvog ga znamo jer u tom “stanju” nema straha i povrijeđenih emocija. Manje više se pokazivalo, ukazivalo na neko drugo vrijeme, prostor, budućnost, druga dimenzija, razina te naravno stvari užasno bitne za čovječanstvo i mene kao dio toga.
Imala sam vizije za vrijeme Daydreama. Dimenzije koje se mjenjaju ulazeći u tunel (crvotočinu) inače poznat kao tunel duša (stijenke tunela su isprepletene dušama koji te pokušavaju “dotaknuti rukama, tijelom”) i kad prođeš taj dio otvara se novi svijet u nekom paralelnom vremenu. Na izlasku tunela sam vidjela moja dva anđela čuvara (nazovimo ih tako). Bili su obučeni u krzno, aseksualni, mada su bili “muškarac i žena” obučeni u čudnu obleku, vanvremensku, rukom rađenu i jednostavnu. Vidjela sam strašne stvari, upozorenja, ratove, borbe, požare, uplašene životinje ali sam vidjela isto tako i lijepe stvari. Ponekad dok sam imala Daydream vidjela sam svijet kroz mikroskop, e to je nešto!
Kao kad kroz mikroskop zaviriš u čudesan svijet prirode, flore, prepun boja, kada vidiš dijelove lista, fotosintezu! Biti tako mali a tako velik okružen spektrom boja. Mislim da se tako Palčić osjeća te Alisa u zemlji čudesa jer Zemlja je doista čudesna samo je stvar percepcije i cjeline. E sad zamisli da si ti točkica na ovom listu, to ti je to, baš kao cijeli svemir……..
Jedan Daydream je bio naupečatljiviji i tiče se mog “prošlog života”. Ja u crnom, na crnom konju, nalik na mantil sa kapuljačom, frizura kao Princ Valiant, mada nisam bila on 😛 Crna kosa, šiške. Spol nepoznat, ne znam da li sam bila muško ni žensko. Nešto kao unisex 🙂 Prolazila sam kroz “Darkwood” jašući, kasom, osjetila miris drveća, vlažnost zraka te znala put, da bi došla do dvorca/katedrale. Ostavila sam svog prekrasnog vranca i izvukla mač. Na ulazu me sačekao svećenik (osoba na visokom položaju) te iza njega gomila ljudi koja je nahrupila na mene. Osjetila se hladnoća prostora i hladne ploče (prekrasno mjesto). Sve sam ih ubila te krenula spiralnim stepenicama u podrum (okruglim). Kako sam silazila stepenicama tako sam oslobađala mučenike zavezane lancima za zidove duž cijelih stepenica do podruma. Bili su samo u donjem rublju i ko zna koliko dugo mučeni, iscrpljeni…..
Znam kako izgleda to mjesto, točno se sjećam svega, voda (jezero) sa desne strane, mostić, i brda prema obzorju. Krenula sam u istraživanje (trajalo mjesecima) da bi konačno i našla o kojem dvorcu se radi 😛
Prošlost, sadašnjost i budućnost su tvorevine ljudskog mozga koji funkcionira sporo i sekvencijski, kao elektromagnetski pretvarač signala. Duša je tvorac ljudske egzistencije.
Svaka inkarnacija komadić je tkanja duše te vodi samostalnu egzistenciju u astralnim svjetovima. Inkarnacije se dešavaju istodobno tj vrijeme ne postoji, nema prošlosti i budućnosti, samo sadašnjost. Inkarnacije se dešavaju paralelno i prostorno odvojene. Duša je dio preko 1ooo duša i sva znanja (energija) koja prikuplja na putovanjima je zbir svega što jest.. dok je duša dio čovjeka isti ima amneziju na ranija iskustva sve dok se ne spoji na izvor.
Osobno sam protiv regresije jer smatram da su čovjeku *dana* saznanja ovisno o njegovom duhovnom nivou, pa tako sam i protiv uzimanja DMTa zbog istog razloga. Čovjek izlučuje sasvim dovoljno DMTa sukladno sa njegovim duhovnim razvojem.
Svaka inkarnacija komadić je tkanja duše te vodi samostalnu egzistenciju u astralnim svjetovima. Krajnji cilj je predodređen, samo je put pojedinačan. U tom smislu putovanje je cilj.
“I sift through all the memories,
and find them once again
Of dark and daunting dreams I had,
forgotten way back then….”
Nella Andriana
ATWA 