ISTINA O VIKINZIMA

Još od vikinškog napada na engleski samostan Lindisfarne 793. godine uvriježila se slika o Vikinzima kao o plavookim barbarima s “rogatim” šljemovima. Arheološka istraživanja vikinških nalazišta od Rusije do Newfounlanda otkrivaju nam, međutim, jednu humaniju sliku o Vikinzima: Vikinzima ratarima, stočarima, ribarima, trgovcima i istraživačima novih zemalja, dakle, ljudima uobičajenog načina života tadašnje Europe. Danas postoji tendencija da se mnogi običaji različitih etničkih skupina u Skandinaviji u IX. i X. st. svedu na zajednički nazivnik – Vikinzi.

TKO SU VIKINZI?

Znanstvenici se većinom slažu da je riječ “viking” norveškog podrijetla, ali su neslaganja oko njezinog značenja velika. Tri se verzije smatraju najvjerojatnijima: vik – zaljev vig – bitka, te glagol vikja – krenuti, otići. Vikinško doba trajalo je otprilike od VIII. do XI. st., a narodi koje se naziva Vikinzima živjeli su na području današnje Skandinavije i Danske. Taj je sjeverni dio Europe bio polazište za ekspanziju koja će uslijediti. Glavni razlog ekspanzije Vikinga jest veliki prirast populacije uzrokovan poligamijom. Time je ubrzana potrošnja prirodnih bogatstava, koja je, uz česte podbačaje žetve, dovela do gladi. Sustav nasljeđivanja favorizirao je najstarijeg sina kao nasljednika, dok mlađi nisu dobijali ništa, što je potaknulo bujicu i snagu s kojom su Vikinzi stupili na povijesnu pozornicu Europe. Svaka od tri “normanske” zemlje, Danska, Švedska i Norveška, međusobno su se razlikovale pa su tako imale i svoje različite smjerove utjecaja i oblike ekspanzije.

Danski Vikinzi krenuli su prema jugozapadu Europe, duž Engleske obale prema Friziji, franačkom obalom pokraj Pirinejskog poluotoka prema Sredozemlju. Švedski su Vikinzi krenuli na istok i na velikim ruskim rijekama stvorili razgranatu trgovačku mrežu. Nastanili su područje od Finske i dijelova Baltika, oblast Ladoge pa čak do Bizanta i Bagdadskog kalifata.

Norveška ekspanzija započela je osvajačkim pohodima prema otocima oko Škotske, a nastavila se na Škotsku, Irsku i Irsko more. Ovaj dio vikinške povijesti vjerojatno je najbliži predodžbi o Vikinzima kao barbarima i koljačima. Vikinzi su pravili dva tipa brodova: dugačke i uske, za rat i kraće,široke i stabilnije za trgovinu i transport. Razvili su brod bez palube, s kobilicom i ojačanim koritom koji se naziva drakar. Ratni brodovi su bili lagani, stabilni i laki za manevriranje. Bili su nevjerojatno brzi i moglo se njima doći veoma blizu obale, tako da mještani nisu uspjevali organizirati obranu. Tipično za vikinške ratne brodove bila je glava zmaja ili nekog vodenog čudovišta, koja je stajala naprijed na vrhu i svojim otvorenim čeljustima i razrogačenim očima plašila neprijatelje. U to doba cijela Europa je bila u strahu od vikinškog napada i izgovarali su molitvu: “Od normanskog bijesa, čuvaj nas mili Bože” Upravo tako dobri brodovi omogućili su im nevjerojatnu mobilnost. Stići na četiri kontinenta (u vrijeme kada se za samo tri znalo!!) u ranom srednjem vijeku doista je impresivno. Za navigaciju su koristili kristal – mjesečev kamen. U nastavku ekspanzije osvojeni su Farski otoci, Island, Grenland te Vinland, tj. Sjeverna Amerika. Pusti i močvarni dijelovi južne Danske odvajali su zemlju od južnih susjeda, a danske Vikinge primorali na putovanje morem i vodenim putevima.

Zapadna Europa bila je u to vrijeme uvelike oslabljena ratovima i gospodarskim prilikama: Engleska je, naime, bila rascjepkana na više malih i međusobno zaraćenih kraljevina, Škotska je bila preslaba da se odupre moćnim ratnicima sa sjevera, dok je Irska nerazvijena i podijeljena. Za razliku od norveških Vikinga, koji su napadali nasumce, stihijski i pojedinačno, Danci su imali pravu vojsku sastavljenu od uvježbanih vojnika i elitnih jedinica koje su vodili veliki ratni zapovjednici. Takvim vojnim formacijama pokorili su gotovo cijelu Francusku, a o silini njihove vojske govori podatak da su na osvajanje Pariza krenuli s 30000 vojnika.Od 835. godine zauzeli su dijelove Engleske koje su do tada držali Norvežani i u razdoblju od trideset godina osvojili središnju i južnu Englesku, a do kraja IX. st. cijelu Englesku od Yorkshirea do rijeke Temze. Područje je nazvano “Danelaw” jer se u njemu živjelo prema danskim zakonima, a obuhvaćalo je pet utvrđenih gradova: Derby, Leicester, Lincoln, Nottingham i Stamford. Udružen s drugim poglavarima, poglavar Hastein 859. g. okuplja silu od 60 vikinških brodova drakkara, prolazi kroz Gibraltar u Sredozemlje i pustoši obale Maroka i Alžira.Švedski su Vikinzi krenuli na istok, gdje je situacija bila bitno drugačija nego u zapadnoj Europi. Dok je zapadna Europa oslabljena ratovima i podijeljena, na istoku su se nalazila dva velika carsva: Bagdadski kalifat i Bizantsko carstvo, između kojih se nalazi Hazarski kaganat, sjeverno od Kaspijskog mora, gdje su se nalazili starosjedioci Slaveni.U ovom dijelu Europe Vikinzi su bili malobrojni i preslabi za bilo kakve napade i osvajanja. Zbog toga se okreću trgovini, a ploveći Volgom i Dnjeprom povezuju sjever s jugoistokom Europe.Glavni cilj Vikinga bio je otvaranje i učvršćivanje puteva koji povezuju trgovačke centre. Bolji životni uvjeti učinili su da se Vikinzi ovdje trajno nastane i asimiliraju s ugro-finskim, baltičkim i slavenskim plemenima. Tako je Helgi postao Oleg, Ingvar – Igor, a Valdemar – Vladimir.
Vikinški korijeni sežu duboko u rusku zemlju jer su Vikinzi stvorili prvu organiziranu državu na ovim prostorima i nazvali je po sebi Rusija. Naime, skandinavske ratnike i trgovce Slaveni su nazvali “Rusima”, a Finci “Ruotsima”. Legendarni poglavar Rurik postao je 826. g. novogorodski princ, a vikinški su poglavari postali vladari slavenskih gradova Novogoroda i Kijeva. Do XI. st. ruska se država centralizirala u Kijevu i protezala se od Baltika do Crnog mora.
Iako znanstvenici zemalja bivšeg SSSR-a umanjuju važnost Vikinga na ovim prostorima, Vikinzi su bili prvi koji su stvorili državu i ujedinili sva plemena s područja današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine.
Treća i možda najzanimljivija frakcija bili su norveški Vikinzi, poznati kao moreplovci, istraživači i kolonizatori. Norvežanin Folke Vilgerdson bio je prvi čovjek koji je kolonizirao Island, premda je, prema knjizi islandske povijesti Landnamabok, Island ipak prvi otkrio Šveđanin Gardard Svarvarsson sredinom IX. st. Proučavajući zemlju nisu naišli ni na kakve tragove ljudskih naselja, oplovili su otok i shvatili da je gotovo okrugao. Nazvali su ga Gardarsholm te se žurno vratili u domovinu, donoseći vijesti o novoj zemlji.
Vilgerdson se 874. g. našao u izgnanstvu od strane kralja Haralda Herfargea te je s 400 ljudi stigao na ledeni otok. Ipak, Island nije bio sasvim nenaseljen kao što se mislilo. Doseljenici su povremeno viđali bradate ljude koji su bježali od njih i skrivali se po špiljama. Nazvali su ih Parpasi. Parpasi su ustvari bili irski klerici, “božji ljudi” koji su smatrali da je smrtni grijeh živjeti među poganima. Stotinu godina prije dolaska Vikinga napustili su Irsku i naselili otočje Orkney, Island i Farske otoke kako bi ovdje pronašli mir potreban za predanje Bogu. S vremenom su nestali s otoka.
Na Islandu je oko 930. g. stvoren i prvi, najstariji nacionalni parlament Althig koji se uz određene modifikacije održao do danas. Otok je podijeljen na 39 okruga, a svakim je vladao po jedan vladar, godar. Nova društvena zajednica predstavljala je kompromis između vođa i vođenih – godara i ostalih stanovnika. To je bila najstarija republika sjeverno od Alpa.
Althig je zasjedao svake godine od kraja lipnja pa sve do početka kolovoza. On nije bio samo skupština članova zakonodavnog vijeća, već i općenacionalni skup na kojem su sklapani brakovi, ugovarani poslovi, dogovarani polasci brodom preko oceana…
Na jednom takvom zasjedanju 982. g. vikinški je poglavica Erik Crvenokosi presudom Althiga protjeran s Islanda na tri godine. Još iste godine odlučio je krenuti na zapad prema legendarnoj zemlji koju je jednom posjetio njegov prijatelj Gunnbjörn Úlfsson. Za samo jedan dan brze plovidbe naišli su na nimalo privlačno kopno. Odlučili su istražiti zemlju te ubrzo naišli na plodne i zelene fjordove. Tu su se utaborili, podigli naselje i proživjeli tri godine izgnanstva. Otok je nazvao Grenland – Zeleni otok. Vrativši se na Island, ljudima je ispričao priče o plodnom Grenlandu, a oni su, oduševljeni otkrićem, pristali poći pod njegovim vodstvom na novi otok. U ljeto 986. g. Erik napušta Island s 25 brodova, 500 muškaraca, žena i djece te kreće za Grenland. Na cilj stiže svega 15 brodova.
Nakon njih stižu i novi brodovi s novim doseljenicima i stokom, tako da se ubrzo broj stanovnika na Grenlandu popeo na 3000 stanovnika. Bavili su se uglavnom lovom, ribolovom, ali i robnom razmjenom s Islandom i Norveškom. U plodnim godinama uzgajali su otpornije vrste ječma i primorske zobi, pa čak i neku vrstu mirisnih jabuka. Ovo nesumnjivo upućuje na zaključak da se klima na Grenlandu u međuvremenu uvelike promijenila. Slabljenjem trgovačkih veza s kopnom smanjivala se i populacija na otoku.
Grenlandske Vikinge u potragu za novim obalama nije tjerala samo neugasiva težnja za novim otkrićima, već i arktička oskudnost njihove domovine. Stoga su ih zemljopisne pojedinosti zanimale manje od pitanja što im novootkriveni krajevi mogu pružiti u poljoprivrednim dobrima. Erikov nećak Bjarni Hjerolfsson prvi je čovjek koji je ugledao kopno koje danas nazivamo Amerika. Bjarni zbog nevremena nije pristao, već se odlučio vratiti na Grenland i ispričati što je vidio.
Potaknut Bjarnijevim pričama, Erikov sin Leif Eriksson 992. g. zajedno sa svojih 35 ljudi napušta Grenland u potrazi za novom zemljom. Nakon četiri dana brze plovidbe naišli su na kopno.
Saga kaže: “…dojedriše do kopna, baciše sidra, spustiše čamac i pođoše na kopno. Ali nigdje ne ugledaše travu… zemlja im se učini neplodnom… neka se zove Helluland – (od hellur – veliki plosnati kamen)… na drugom pristajanju vide da je zemlja ravna i da je obrasla šumom… nazvat ćemo je Markland (zemlja šumâ)… po trećem zaustavljanju vidješe pitomu zemlju te odlučiše podići šatore i prezimiti.”
Naselje su nazvali Leifbudir. Istraživali su bogatu zemlju te između ostalog pronašli i vinovu lozu, zbog koje su ovu zemlju nazvali Vinland. U proljeće se odlučiše vratiti na Grenland s brodovima punim čokota i grožđa.
Od tada pa nadalje putovanja u Vinland postala su dio obiteljske tradicije. Nakon Leifa, njegov brat Thorvald krenuo je u vlastitu ekspediciju i po prvi je put zabilježen susret, ali i sukob sa sjevernoameričkim Indijancima koje su Vikinzi nazvali Skräeling, “ružni ljudi”.
Prvi Viking koji je pokušao trajno naseliti Vinland bio je Karlsefni. Došao je sa šeststotina ljudi i sa stokom. Već prve zime došlo je do međusobnih sukoba, a uslijedili su i napadi Skräelinga s kojima su Vikinzi imali stalnih problema boraveći na ovom području. Na kraju ipak odustaju i vraćaju se protjerani na Grenland i Island. Malo je povijesnih zapisa o tom događaju, poznato je samo da nakon otprilike 1374. g. Vikinzi nisu naseljavali Ameriku, već su samo putovali po neophodne stvari, kao što je drvo za gradnju kuća i sl.

Dokazi da su Vikinzi bili u Americi su neosporni, a njih dodatno podupiru tvrdnje iz skandinavskih saga. Prema Sagi Grenlanđana, do prvog je otkrića došlo sasvim slučajno kada je trgovac krenuo na put prema Islandu 896. godine, izgubio se na moru zbog magle i jakih vjetrova, te završio nadomak kopna prekrivenog šumama. On se ovdje nije iskrcao, već je uspješno pronašao put kući. Kasnije, 1000. godine, nakon što je njegova priča nadahnula Leifa Erikssona, on je kupio brod i krenuo u istraživanje nepoznatog. Ako je ostatak legende tačan, Leif se sa posadom iskrao na kopno današnje Kanade.

A postoje brojni fizički dokazi koji ovo potvrđuju. U 20. stoljeću, arheolozi su otkrili čitavo vikinško naselje na Newfoundlandu, velikom ostrvu u Kanadi. Na sjevernom dijelu otoka, poznatom kao L’Anse aux Meadows, pronađeni su dokazi koji savršeno odgovaraju Leifovom putovanju opisanom u Sagi Grenlanđana.

Otprilike 7 godina nakon Leif Erikssonovog putovanja, novi odvažni istraživač, Thorfinn, je krenuo istim putem te uspješno stigao do Newfoundlanda (a možda i dalje). Snorri, sin Thorfinna i njegove supruge Gudrid, se smatra prvom evropskom bebom rođenom u Sjevernoj Americi. Oko tri godine nakon što su stigli u Ameriku, Thorfinn, zajedno sa svojom porodicom i posadom napušta svoje sjevernoameričko naselje, najvjerovatnije nakon što su ih napali lokalni stanovnici, koje su Vikinzi zvali ‘bijednim ljudima’. Nakon što su otplovili do Grenlanda, a zatim do Norveške, Thorfinn se sa svojom porodicom skrasio na Islandu.

Ostalo je vrlo malo dokumenata suvremenika o vikinškom dobu, o plemenima i zemljama Skandinavije toga vremena. Posljednje dokumente predstavljaju rune preko kojih Vikinzi govore o sebi.

Germanska runska abeceda, zvana futhark, sastojala se od 24 znaka, a nastala je oko 200. godine. Ima karakterističan uglast oblik, po čemu se vjerojatno razvila iz tehnike duboreza. Sjevernjaci su vjerovali da rune imaju magijsku moć koja je bila poznata samo posvećenima. U razdoblju prije vikinškog doba urezivane su na oružje, nakit, oruđa. Bile su to kratke magijske formule, a ponekad samo vlasnikovo ime. Natpis je obično bio skriven, a njegovo značenje poznato samo vlasniku. Na koricama mača iz tog doba ugravirano je: “Moj Maru,ne štedi nikog.”
Rune se gotovo nikad nisu upotrebljavale za pisanje velikih tekstova, već uglavnom za ovakve kratke poruke, najčešće na spomenicima koji bdiju nad grobovima kraljeva ili ratnika.
Spomenik kralju Haraldu najvažniji je runski zapis u Skandinaviji. Na njemu su ispisani podvizi ovog velikog kralja “koji je pokorio svu Dansku i Norvešku, i preveo Dance na kršćanstvo.” RUNE – FUTHARK
Od 985. g. u Danskoj i 988. g. u Rusiji pa do 1028. g. u Norveškoj, Skandinavci su preuzeli kršćanstvo kao svoju vjeru. S kršćanstvom su preuzeli i latinski jezik i pismo, a s njima i velike promjene u pisanoj riječi.
Vikinzi su bili narod sklon pripovijedanju. Za dugih zimskih večeri okupljali bi se oko ognjišta i uživali slušajući priče staraca o smionim pothvatima njih i njihovih predaka. Te su se priče naraštajima prenosile usmeno, sve dok ih negdje u XIII. st. nisu na pergamentima zapisali islandski redovnici.
Od tih tekstova sastavljene su dvije zbirke mitova i pripovijedaka o bogovima i junacima, prozna Eda i poetska Eda.
Dok mlađa poetska Eda u sebi sadrži svu ljepotu, genijalnost i temelje bogate skandinavske poezije, starija prozna Eda sadrži sage. Za proznu Edu koja se sastoji od mnogih poznatih saga (Egils saga, Laxdaela saga, Frithiof saga…) zna se da ju je napisao Snorri Sturluson.
Sage su herojske prozne pripovijetke koje pričaju o podvizima bogova, o drevnim i poznatim junacima, o prvim kraljevima. Predstavljaju važne povijesne dokumente jer su stoljećima bile jedini izvor informacija o vikinškom načinu života, od raznih političkih prilika do istraživačkih pothvata prema “novim zemljama”. U tom smislu sage možda nisu sasvim pouzdani povijesni dokumenti jer je od nekih događaja do trenutka kada su zapisani prošlo i po petsto godina usmene predaje. Međutim, i danas ih se, usprkos različitim arheološkim otkrićima, i dalje uzima kao polazišta u istraživanjima.

Vikinzi su se naučili prilagođavati i iz svake situacije izvući ono što su mislili da je najbolje za njih same. Zbog toga su se i relativno lako asimilirali u Europi. Nisu bili ništa drugačiji i okrutniji od ostalih ljudi tadašnje Europe, koja je u svakom svom kutu svjedočila neprestanim ratnim previranjima. Danas ih, srećom, vidimo ne samo kao pljačkaše i osvajače već i kao poduzetnike i trgovce, ljude koji su spojili tadašnji svijet od Bagdada do Skandinavije, od južne Europe do Sjeverne Amerike. Arheološka nam otkrića sve više potvrđuju ova nova saznanja o Vikinzima.

Većina ljudi zamišlja Vikinge kao izuzetno mišićave ratnike, kao brutalne divljake koji su samo pljačkali i ratovali, kao prljavu hordu koja je došla sa sjevera i opustošila sve što je našla ispred sebe.

Suprotno popularnim mitovima koji sve Vikinge prikazuje kao nesutrašive ratnike, većina Vikinga su bili poljoprivrednici. Čak i oni koji su sudjelovali u napadima na zapadnu Evropu, ili oni koji su kao trgovci plovili istočno ili zapadno, bili su poljoprivrednici. Nakon svake pljačke, rata ili puta, oni bi se vratili na svoje farme i nastavili sa svojim mirnim životom. Dok su se pljačke pokazale kao odličan izvor prihoda, one i dalje nisu mogle zamijeniti farme koje su nudile mnogo stabilniji dohodak. Tokom odsustva muškaraca, o farmama su se brinule njihove supruge.Istina, neki Vikinzi su bili klasični pirati koji su napuštali svoje brodove samo kada su pljačkali i palili sela, ali ipak većina je mirno sijala ječam, raž i zob. Oni su također uzgajali goveda, koze, svinje i ovce na svojim malim imanjima, koja su obično bila dovoljno velika da prehrane cijelu porodicu, ali ne dovoljno velika da bi se proizveo višak hrane koji bi se mogao prodati ili zamijeniti za druge potrepštine. Uzgajali su zob, raž, ječam, pšenicu, sakupljali su razne plodove poput šljiva, divljih jabuka, orašasto voće. Također su uzgajali i krave, koze, ovce, svinje i perad: kokoši, guske, patke. Važan izvor hrane bili su im i lov i ribolov. Vjerojatno najpoznatije vikinško piće je medovina koju su pravili od meda; dakle, bavili su se i pčelarstvom.

Engleski srednjovjekovni kralj Henry IV naredio je svojim vitezovima da se okupaju barem jednom u životu. Isti ti Englezi su tvrdili da su Vikinzi prljavi barbari.

No, činjenica je da su Vikinzi zapravo održavali osobnu higijenu na zavidnom nivou, te da su bili jedni od najčišćih, ako ne i najčišći, narodi u odnosu na svoje evropske suvremenike. Možda danas zvuči smiješno, ali Vikinzi su se kupali najmanje jednom sedmično – što je za taj period bilo čak i previše.

Arheološke iskopine su otkrile da su Vikinzi koristili i pincete, britvice, češljeve i štapiće za uši, napravljene od životinjskih kostiju i rogova. Pored redovnog sedmičnog kupanja, ovi prljavi neljudi, kako su ih tada zvali, često su posjećivali prirodne termalne izvore u kojima su se dodatno kupali. I da – ratnici su uvijek oblačili čistu odjeću tokom svojih krvavih pohoda. Kosu su češljali svakoga dana, a svatko je imao svoj vlastiti češalj, kupanje je bilo svake subote, o čemu svjedoči i ime toga dana (švedski lördag, norveški lørdag), a pritom su koristili i sapun. Često su mijenjali odjeću. Koristili su se saunom. Postoje zapisi o tome da su engleski muškarci uvelike zavidjeli Vikinzima jer su ih Engleskinje, čini se upravo zbog urednosti, više voljele. Ha!

U periodu Vikinškog doba, žene u Evropi su bile, blago rečeno, potlačene. U desetom stoljeću, za samo nekoliko žena se moglo reći da posjeduju moć, ali i one su je stekle putem svojih očeva, muževa, sinova i unuka. Ženska vrijednost kraljevske porodice bila je jednostavna: one služe za rađanje nasljednika, te kao pijuni za sklapanje novih alijansi.

No, Vikinzi su se prema ženama odnosili sasvim drugačije u odnosu na ostatak srednovjekovne Evrope. Tehnički, termin Viking se odnosi na muškarca, no to ne znače da i žene nisu učestvovale u pljačkama i zauzimanjiima i naseljavanjima novih teritorija.

Žene su mogle biti i bile su dio vikinških osvajanja, a postoje dokazi da su tokom pljački skandinavske žene putovale svijetom zajedno sa muškarcima, te obišle gotovo sve dijelove svijeta Vikinga, od Rusije na istoku do Newfoundlanda na zapadu.
“Da bi pretpostaviti da su muškarci bili rangirani iznad žena je uvođenje moderne vrijednosti na prošlost, što bi bilo pogrešno”, pojašnava Marianne Moen koja proučava status žena Vikinškog doba.
Kada su njihovi muževi bili odsutni ili mrtvi, žene su imale potpunu kontrolu nad imovinom, a čak postoje dokazi o tome da su vikinške žene mogle živjeti i potpuno samostalno baveći se trgovinom (opet, nezamislivo u ostatku srednjovjekovne Evrope). Nakon smrti muža, cijelo imanje bi prešlo u vlasništvo supruge, a mnoge od njih su na osnovu ovoga postale jako utjecajne u društvu. Vikinzi smatraju da udana žena pripada njezinoj obitelji iz djetinjstva. Na taj način ona nikada nije postala cjeloviti član suprugove obitelji. Ako suprug loše postupa prema njoj ili je previše lijen za rad na farmi može se razvesti od njega. Za razvod će morati pozvati par svjedoka i naviještati razvod prvo izvan praga kuće, a kasnije pored kreveta. Nakon toga je razvod bio činjenica. Ako žena ostavi muža, bez opravdanog razloga, muž bi zadržao svoju imovinu i svoje stvari. Međutim, Viking žena je imala više prava od većine žena u ostatku Europe u tom razdoblju kad je u pitanju nasljeđivanje bračne imovine. Bebe i mala djeca su automatski pripala majkama nakon razvoda. Starija djeca su obično podijeljena između obitelji svojih roditelja – sve prema statusu pojedinih obitelji i kako su bogati. Djecu su gledali kao pravne članove obitelji, a bila su zaštićena zakonom. Na ovaj način oni su imali pravo na svoj dio nasljedstva nakon razvoda. Miraz koji djevojka donese u brak, stvari kao što su posteljina od vune i lana ili čak ako je iz bogatije obitelji nakit od srebra i zlata, domaće životinje, dio farme etc. je doprinos braku koji sa smrću postaje dječje nasljedstvo.

Djevojke su se vjenčale već sa 12-15 g a supruga im je birao glavni u obitelji. Vikinzi su gledali na brak kao na osiguranje (zajednička pomoć i zaštita). Normalno djevoljka nije pravo na izbor supruga 😦 Položaj žena je, kad uzmemo u obzir srednjovjekovne prilike u Europi, prilično dobar. Bile su neovisne i jake, a postoje i indicije da su bile i zajedljive i drske. (Hogarova je Helga, dakle, vjeran primjer).

Vikinško je društvo imalo vrlo razvijen pravni sustav, koji je tada bio najdemokratičniji u cijelom svijetu. Postojala je javna skupština, Thing, na kojoj su svi slobodni ljudi imali pravo govoriti. Tu su se donosili i zakoni, i to javnim glasanjem. Čak je postojalo svojevrsno zanimanje »zakonogovornika«, u svakoj je zajednici postojao čovjek koji je znao zakone napamet. Kasnije su zakoni zapisani što nam je omogućilo da vidimo da su postojale lokalne varijacije zakona. Vikinško je društvo poznavalo socijalnu stratifikaciju. Na vrhu piramide bili su lokalni vladari-kraljevi, tzv. konunzi. Mitologija nam govori kako su se visoko cijenili ratnici, a na samom su dnu bili oni bez slobode, robovi.

Vikinzi nisu prepoznavali kolegu Vikinga. U stvari, oni vjerojatno nisu ni nazivali sebe Vikinzima: ovaj pojam je zapravo naziv za sve Skandinavce koji su sudjelovali u pomorskim ekspedicijama. Tokom Vikinškog doba, zemlja koja danas pripada Danskoj, Norveškoj i Švedskoj je bila prepuna poglavica i plemena koja su se često borila jedni protiv drugih (kao i u ostalim dijelovima svijeta).

Najvažnije vikinško oružje bio je mač. Oštrica mača bila je duga oko 90 cm, a široka oko 10. Čini se da su vrlo cijenili oštrice uvezene iz Franačke; njima bi sami dodavali balčake koji su često bili ukrašeni raznim ornamentima. Koristili su i luk i strijele. Postojali su različiti lukovi za različite svrhe. Neki su bili dugi i do 2 metra! Uglavnom su ih izrađivali od tise. Tu su još i sjekire i koplja. A za obranu i štitovi uglavnom okrugloga oblika. Nisu pronađene nikakve kacige koje bi imale rogove! Ratna se strategija Vikinga sastojala od nenadanog napada pri kojem bi ugrabili sve što je vrijedno, a potom jednako brzo odjurili na pučinu. Većina napada nije bila pomno planirana niti strateški komplicirana, iako je bilo i takvih koji su svjedočili o vrlo razvijenoj organizaciji i vojničkim vještinama. Odabrana nekolicina nosila je oružje nad oružjima — strahotni mač ulfberht. Načinjen od tajne tvari koja će njihovim europskim suparnicima stoljećima ostati nepoznata, ulfberht je bio revolucionarna alatka vrhunske tehnologije, kao i umjetnički rad. Ulfberht je smatran jednim od najboljih ikad načinjenih mačeva. Ulfberht Viking Sword

Vikinzi su se prije no što su počeli kovati vlastite kovanice služili kovanicama naroda s kojima su došli u doticaj. Prva vikinška kovnica novca bila je u Hedebyju, na granici Danske i Njemačke. Motivi vikinških kovanica bili su brodovi, životinje, kuće. Vikinške kovanice nisu imale nominalnu vrijednost, vrijedile su prema svojoj težini. Kad ih je trebalo »usitniti« rezale su se na komadiće. Čistoća materijala provjeravala se zarezivanjem kovanica. Osim vikinških, pronađene su i kovanice Bizantskog Carstva, Kalifata, Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, Engleske (čak više nego u samoj Engleskoj! No ne zato što su ih Vikinzi toliko poharali, nego zato jer su se za engleskog kralja Edgara sve kovanice talile i nanovo kovale svakih pet do šest godina). Pronađene su još i franačke i frizijske kovanice. Sve su ove kovanice, kao i originalne vikinške, Vikinzima vrijedile isključivo prema svojoj težini. Osim kao platežno sredstvo, kovanice su Vikinzima služile i kao − nakit. Neke bi probušili i nizali na razne načine, a neke bi rastopili i stvarali nešto potpuno novo (narukvice, ogrlice, broševe…). Osim samog pljačkanja, postoje zapisi da su običavali tražiti novac za sigurnost da neće napasti, uvelike slično današnjoj mafijaškoj praksi.

Vikinzi su pravili utore na caklini te potom popunjavali crvenom smolom da bi zastrašili protivnike što je bilo jako bolno ‘Ako sam spreman to učiniti sebi, što ću tek učiniti vama?’

Zbog nezahvalnog geografskog položaja, stanovnici Skandinavije su bili primorani da se međusobno bore i da čuvaju ograničenu količinu obradive zemlje. Osim toga, prodor kršćanstva je izazvao mnoge velike podjele među ljudima. Što se tiče plemena, svako je imalo stroge zakone koji su se odnosili na pljačke, ubistva, silovanja… Osuđenik bi se doveo ispred porote koja se obično sačinjavala od 12 članova (ponekad i više, u zavisnosti od težine zločina). Ukoliko bi bio proglašen krivim, kazne su uglavnom bile financijske, ili bi se krivac proglasio odmetnikom – što znači da je morao ostatak života provesi sam u divljini, odnosno udaljen od vikinških naselja.

Navike i socijalne ustanove ovih “paganskih divljaka” su bile daleko više demokratske nego bilo koje druge u zapadnom svijetu. Vikinzi su se okupljali na sastancima pod nazivom “stvar” ili “sve stvari”, na kojima su demokratski raspravljati pravne i sudske poslove, glasali o dodjeli zemljišta i raspravljali o mogućem izvršenju smrtne kazne za najteže zločine.

U Škotskoj je otkriveno više od 100 predmeta koji datiraju iz devetog i desetog vijeka, što stručnjaci ocjenjuju kao jedno od najvažnijih otkrića kad su vikinzi u pitanju – To je jedno od najvećeg blaga Vikinga koje je otkriveno u Škotskoj do sada – izjavio je Stjuart Kembel, zvaničnik ustanove zadužene za baštinu. Derek Meklenan, je otkrio detektorom za metal više od 100 predmeta koji su bili zakopani na samo 60 centimetara dubine u oblasti Damfris, na jugozapadu Škotske. Među pronađenim blagom su srebrni i zlatni predmeti, nakit, te razne posude. Najnovije otkriće smatra se najvećim blagom pronađenim u Škotskoj od 1891. godine.