Stećci

O ovoj temi napisano je mnogo radova i riječi, međutim u razgovoru s ljudima doznao sam da se o stećcima zapravo vrlo malo zna. Sa stećcima sam prvi put došao u doticaj prije petnaestak godina kad sam u sklopu posjeta Sarajevu vidio originalne stećke ispred tamošnjeg Zamaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine. Paralelno s tim počeo sam proučavati knjige i članke koji su obrađivali fenomen stećaka. Kroz posjete Bjelašnici, Orošcu pored Konjica, Radimlji, Mostaru, selu Krekovi pored Nevesinja, zatim općini Cista Provo pored Imotskog i izvoru Cetine, upoznavao sam se s lokalitetima stećaka. Svoja sam istraživanja pretočio u ovaj članak.

Povijest istraživanja

Najranije poznate zapise o stećcima naći ćemo u puto­pisu Benedikta Kuripešića iz 1530. godine, slovenskog tumača u poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I. Habsburškog, koji je putujući u Carigrad boravio u Bosni. Njegov putopis Itinerarium opisuje stećke iz sela Lađavine, u blizini mjesta Rogatice. Iako su bilješke paušalne, čak i mjestimično netočne, riječ je o naj­starijim zapisima o stećcima. Put po Dalmaciji iz 1774. godine, putopis talijanskog opata Alberta Fortisa, jedno je od najznačajnijih djela preko kojih se zapadnoeuropska javnost upoznala sa stećcima. Ovaj prirodoslovac i mineralog donosi prvi stručan i precizan opis stećaka Imotske krajine. Na karti je označio stećke u blizini Ciste, Lovreća, Lokvičića, opisao je one kod crkve Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine i one kod Vrgorca.

Nakon što je Austro-Ugarska 1878. godine anektirala Bosnu i Hercegovinu, austrougarski službenici započinju sustavno istraživanje stećaka. Započelo se s temeljitim prikupljanjem i obradom arheoloških spomenika, a glavni je interes bio usmjeren na izučavanje natpisa. Tada se pojavila teza da su stećci vezani uz srednjovjekovnu Crkvu bosansku i bosansko-humske krstjane. Takvog je mišljenja bio i britanski arheolog Arthur Evans koji se zatekao u Bosni 1875. godine. Pišući o događajima u Bosni dotakao se i stećaka koji su mu privukli pažnju te je us­tvrdio da su stećci izraz neomanihejskog učenja. S obzirom da je bio vrlo ugledan, njegova je ideja prihvaćena u znanstvenim krugovima što je znatno pridonijelo tome da se teza o stećcima kao bogumilskim nadgrobnim spomenicima ukorijeni u europskoj i južnoslavenskoj historiografiji, mada je u tu teoriju o nadgrobnim spomeni­cima posumnjao i sam ondašnji, ujedno i prvi direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Kosta Hörmann. Znatan doprinos proučavanju stećaka dao je i Ćiro Truhelka, kustos i direktor istog muzeja u Sarajevu (naslijedio K. Hörmanna 1905. godine), koji se osim proučavanja predpovijesnih kršćanskih spomenika zainteresirao i za oblike, reljefe i natpise na stećcima. S obzirom da stećci daju jako obilježje srednjovjekovnoj Bosni, sam Truhelka nazvao ih je “starobosanskim mramorovima”. Poslije Drugog svjet­skog rata započelo se iscrpnije dokumentirati, istraživati i konzervirati nalazišta stećaka, a zadnji poznati njihov popis je iz 1980. godine.

Pojam

Riječ stećak dolazi od riječi stojećak, tj. nešto što stoji, kamen koji stoji, nešto što je uspravno i što se vidi. Imenjaci stećaka bili bi čuveni megaliti na zapadu i sjeverozapadu Francuske – menhiri (bretonski: men – kamen, hir – dugačak). U širem smislu naziv stećak obuhvaća ležeće kamenje, blokove, sljemenjake, i uglav­nom sve spomenike nastale u razdoblju od XII. do XVI. st., slične po rustikalnoj obradi i simboličkim obilježjima. Sama riječ stećak koristi se u novije vrijeme, dok su kroz povijest korištena i druga imena: mramorje (grč. marmaros, tur. mermer, lat. memoria – spomenik), mramori, biljezi, kamici, usađenici, kuće, vječni domovi, steljci.

Većina se istraživača slaže da su dio stećaka srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se od ostalih nadgrobnih spomenika razlikuju po svojoj tipologiji i ukrasima, dok se za preostale ne zna njihova uloga. Po svojoj veličini spadaju u red megalitskih kamenih blokova koji se nalaze na području bivše Jugoslavije: u Bosni i Hercegovini (njih oko 60.000), Hrvatskoj (oko 4450), Crnoj Gori (oko 3050) i Srbiji (oko 2270). U europskoj i svjetskoj kulturi oni su jedinstveni, nemaju izravnih uzora niti su nečija izravna preslika, mada bi se mogle istaknuti neke sličnosti s npr. antičkim spomenicima. Tako se ispred Zemaljskog muzeja u Sarajevu s lijeve strane nalaze primjeri stećaka, a s desne sarkofazi i nadgrobni spomenici iz rimskog razdoblja, sugerirajući tako njihov mogući uzor u gradnji. Osobitost stećaka je i ta što ne postoje dva istovjetna.

Budući da se ne zna točno tko je i zašto poticao njihovo postavljanje, postoji niz različitih i često suprotstavljenih teorija, kako vjerskih tako i etničkih. Stećke se najčešće poistovjećuje s nadgrobnim spomenicima bosanskih krstjana i teritorijalnim opsegom srednjovjekovne Bosne, iako se smatra kako su stećci podizani od kraja XIII. st. do prvih desetljeća XVI. st., a samo djelovanje Crkve bosanske veže se za razdoblje od tridesetih godina XIII. st. do propasti bosanske države 1463. godine. Starost stećaka utvrđena je proučavanjem reljefnih motiva i natpisa (ne postoji pouzdana metoda utvrđivanja starosti kamena), a oni su zastupljeni samo kod osam posto stećaka te postoji mogućnost da su kameni monoliti bili isklesani mnogo stoljeća ranije. Ono što se zna jest da su ispod stećaka pokapani pripadnici svih triju konfesija: Crkve bosanske, Rimokatoličke i Pravoslavne. Što se tiče teritorijalne podudarnosti, ni ona nije izvjesna jer stećaka ima i u dijelovima Dalmacije i Crne Gore koje nikada nisu bile u sastavu srednjovjekovne bosanske države – više ih ima u Hercegovini negoli u središnjoj Bosni gdje se nalazilo središte bosanske države.

Pisanje o stećcima nije proporcionalno popraćeno istraživanjima tako da se još možemo nadati novim otkrićima i drugačijim razmišljanjima o samoj povijesti ovih spomenika.

Kamenolomi, transport i postavljanje

Najčešći materijal koji se koristio za izradu stećaka jest vapnenac, jer se pokazao najlakšim za obradu. Postoje i stećci isklesani od serpentina, škriljavca, sedre, ali su oni bili slabije kvalitete i lošije otpornosti na vanjske utjecaje pa su se brzo uništili. No, ima stećaka izrađenih i od tvrđeg kamena, pa čak i od granita.

Mjesto, tj. kamenolom otkuda se dobivao kamen trebao je zbog problema s transportom biti u blizini samog nalazišta, ali ima podosta lokaliteta gdje tome i nije tako. Postoji čak oko sedamdeset tisuća stećaka razasutih po brdsko-planinskim predjelima Dinarskoga gorja. Nameće se pitanje kako su višetonski megaliti, a neki od njih imaju i do tridesetak tona, dospjeli u planinske vrleti? U narodu postoji priča o tome kako se jedan veliki stećak vuklo deset kilometara, a taj pothvat opisuje se sljedećim stihovima:

Sestra Marta vuče stećak za brata Marka,
priko polja Svinjače, a miseca veljače.
Kamen je vuklo sto volova,
a sestra Marta zakla sto ovnova.

Sam proces dobivanja kamena za izgradnju megalita nije bio jednostavan. Među poznatim metodama koje su se koristile u srednjem vijeku bilo je tzv. taslačenje – zasijecanje taslaka pomoću klinova ili ulijevanjem vode u pukotine u kamenu kako bi se voda zimi zaledila i dovela do pucanja kamena. Ovakav rad nije bio lagan pa je vrlo često bio običaj da se uzimaju već gotovi kameni blokovi koji su nekad bili sastavni dio antičkih ili ranijih kamenih građevina. Pri postavljanju stećaka vrijedilo je jedno uobičajeno pravilo – njihova orijentacija uvijek je bila u smjeru zapad-istok, a redani su jedan do drugog u pravcu sjever-jug.

Najčešći oblici stećaka

Najmanje tipičan stećak jest ploča jer takvih spomenika ima po cijelom svijetu, a spominju se jer se redovito poja­v­ljuju u nekropolama blizu drugih oblika stećaka. Prizma ili sanduk najčešći je oblik stećka, a visina im je najčešće između četrdeset i osamdeset centimetara, a ponegdje (kao u Hercegovini) dosižu i do dva metra. Sljemenjaci su najtipičniji oblici koji se vežu uz pojam stećka, a sliče na kuću. Najveći je sljemenjak pronađen u Pavlovcu pokraj Sarajeva, a pripisuje se Pavlu Radenoviću. Dug je 250 cm, širok 156 cm, visok 157 cm, a težak 32 tone. Vrsta stubovi (stupovi) najviše sliči antičkim stelama, pa ih se tako u nekim mjestima i naziva. Njihov oblik ponekad podsjeća na vertikalno postavljene ploče, dok su negdje to pravi stupovi slični rimskim putokazima. U brojne oblike stećaka spadaju i tzv. križine (krstače) i oni antropomorfnog oblika. To su vertikalne ploče u obliku križa, ljudskog tijela, sa zaobljenim krakom ili krakom u obliku piramide, te mnogim drugim kombinacijama geometrijskih tijela. Najveći se nalazi kod Bileće u Davidovićima, a visok je 3,7 m.

Klesari i lokaliteti

Naziv koji se koristio za klesare bio je kovači, a jedan od najpoznatijih i najvrsnijih bio je kovač Grubač koji je djelovao sredinom XV. st. u okolici Vidoške. Osim naziva kovač koristio se i naziv dijak – pisar natpisa na stećku. Poznat je dijak Semorad također iz XV. stoljeća. Postoje karakteristične skupine stećaka za koje bi se moglo reći da nose karakteristike različitih radionica koje su djelovale na određenom lokalitetu. Danas su poznata imena tridesetčetvorice kovača-klesara. Neki od njih su Bogdan, Brajo, Dragiša, Mihalja i posljednji otkriveni Jurina, autor najljepših motiva u okolici Imotskog.

Od šezdeset tisuća stećaka registriranih na prostoru Bosne i Hercegovine najbrojniji su oni u obliku sanduka. Lokalitet s najviše stećaka, 455, je selo Krekovi pokraj Nevesinja. Lokalitet je dobro označen s postavljenom tablom koja sadrži opis i tlocrt. Najljepši i najpoznatiji stećci nalaze se u mjestu Radimlja kraj Stoca. Nalaze se uz glavnu prometnicu, a u zadnje vrijeme ulaže se malo više napora u njihovo očuvanje. U Hrvatskoj ima oko 4450 stećaka, a najbogatiji je lokalitet kod Crkve sv. Spasa na izvoru Cetine.

Simboli i ukrasi

Ono što stećke čini najintrigantnijima su na njima urezani simboli, među kojima ćemo istaknuti samo naj­osnovnije simbole i ukrase bez ulaženja u dublji simbolizam.

Za pletere i bordure (uže, paralele, cik-cak, vinova loza, niz rozeta, listovi, ljiljani, mreže) pretpostavlja se da su nastali pod utjecajem romanike ili gotike. Pronađeno je 8 osnovnih vrsta i 46 podvrsta na 1400 primjeraka. Od nebeskih simbola najzastupljeniji je Mjesec. Zvijezda je simbol koji susrećemo na 450 stećaka, ponekad su stilizirane pa se vrlo malo razlikuju od cvjetova, rozeta. Krug je simbol za Sunce. Križ je također čest simbol na stećcima, a nalazimo ga u raznim varijantama: latinski, grčki, egipatski, svastika. Oružje i oruđe su simboli koji se mogu nalaziti iznad groba npr. nekog vojnika, ali se mogu koristiti i radi naglašavanja određenog simbolizma duhovnog tipa i tada prikazuju unutarnju borbu koju vodi svaki čovjek u sebi. Oružja koja se nalaze na stećcima su luk i strijela, štit s mačem, koplje, buzdovan, sjekira. Zanimanja se prikazuju simbolima nakovnja i čekića, viska, šestara, kutomjera, motike, srpova, kosira, cipela, štapova i knjiga. Česti su i biljni motivi kao što je stablo, ljiljan, loza, rozeta, vijenac (njih oko 800 primje­raka, pretežno se nalaze u istočnim dijelovima Bosne i Hercegovine). U prikazima životinja najčešći su pas, lav, zmija, vuk, konj, jelen, ptice. Prikazuju se i ljudi, kao npr. čovjek koji jaši na konju, kolo, lov. Ljudski likovi prikazivani su vrlo realistično tako da je moguća čak i rekonstrukcija ondašnje nošnje koja je, kao što se vidi, bila istovjetna onoj europskoj. Karakterističan simbol je i predimenzionirani prikaz ruke. Čest je prikaz ruke u kombinaciji sa simbolima Sunca, Mjeseca i zvijezda kao usmjerenje i težnja prema nebeskom. Najstariji poznati motiv ruke nalazi se na Kulinovoj ploči iz XII. st. koja se danas nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Natpisi na stećcima

Jedan od najljepših izvornih natpisa glasi:

A se lezi Tanisa Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, al bez slobode, k’o lovacki pas kralju dodjeljen. Zivjeh al vodom ne zgasih zedj nit plodovma zemje ne vtolih glad, jer se glad i zedj vratjahu svaki dan u utrobu moju, kao tsto se vsaki dan vratcah ja iz polja kutci svojoj isti, al za taj dan druktciji. I stalno misljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi sklapah obnoc otci svoje, i sa molitvom tebi zjutrom ih otvarah kao tsto se zjutrom otvaraju projzori i dverji doma tvojega i mojega. I stalno te tcekah i nadah ti se stalno. Al Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk.

I rodi se sumnja u dusi mojoj sumnji nesklonoj da i ti negdi, ko ja ovdi, uzalud ne tcekas spasenje od mene. I s tom terzkom mislju legoh pod ovi biljig i tu miso usijekoh u tverdi kam da oni koji protcitaju vide tko tce od nas dvojce pervi docekat spasenje. Legoh grk 1389. ljeta po Gospodu kad Tverdko bje kralj od Bosne, Serbie, Dalmeise i Zapadnijeh strana, a ja tad bjeh starac koji u svjetu vidjeh ono tsto nehtjeh vidjet, a ne dotcekah ono tsto srdce moje stalno tcekase i samo to zeljase.

Adnan Jasika u članku Umjetnost stećaka kaže: Natpisi su vrlo važan činitelj vrijednosti stećaka, jer govore o stupnju razvoja pisma, stanju narodnog jezika, povijesnim događajima i osobama. Uz pomoć natpisa moguće je nekad i vrlo točno odrediti vrijeme izrade stećka. Oni su pisani narodnim jezikom i govore o pokojniku, zazivaju Boga, ili izražavaju neku narodnu mudrost. Česte su odavno izumrle riječi i izrazi. Pismo je lapidarna ćirilica s izuzecima glagoljice, latinice ili grčkog pisma. Ćirilica je u Bosni imala svoj razvojni put pa su je zvali bosanska ćirilica ili bosančica.

Svojom veličinom, rustikalnošću i nijemim autoritetom, ti gorostasi prkose vremenu i dotiču srca mnogih ljudi. Zbog toga i postoji mnogo primjera rada entuzijasta, ljubitelja stećaka koji izlaze na teren i svojom ih brigom pokušavaju otrgnuti zaboravu.

Iako postoje oni malobrojni ljubitelji starina koji su zainteresirani za njihovu umjetničku vrijednost ili ih privlači njihova zagonetnost, danas se na arheološke spomenike gleda kao na nešto što može poslužiti u upotpunjavanju turističke ponude ili se kolokvijalno nazivaju ruševinama i kao takvi se čine nevažnima u životu moder­nog čovjeka. No, nekada se narod priklanjao, rekli bismo danas, primitivnim razmišljanjima, a stećke su smatrali vrijednim štovanja. Kad bi naše vrijeme prepoznalo stećke kao predmete iz daleke prošlosti koji svoju vrijednost prenose i na naše generacije, ti spomenici bi – bez obzira na sve nepoznanice i diskontinuitet povijesnog pamćenja – postali veza čovjeka s njim samim, potičući u njemu ono plemenito i vrijedno.

Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi umijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.

A kada bi pročitao natpis sa stećka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele riječi u rečenice i bez rečeničnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema ženi i baštini i čuđenje pred smrću. I strah pred zaboravom. Ta nepogrešivost u izricanju, ta točnost u formulaciji, to odsustvo ukrasa i suvišnosti, ta zgusnutost su bili govor slika u kamenu, a pečat na duši. (Mak Dizdar)

Autor : Zoran Lukarić