Postojanje, život i smrt u očima starih Egipćana

Pogreb je skup više pogrebnih rituala koji su ovisili o društvenom sloju preminuloga. O pogrebu je ovisilo hoće li preminuli otići u zagrobni život ili postati izgubljena duša.Pogreb siromašnog Egipćanina sa sastojao od mumifikacije i pokopa u grob. Nakon što bi tijeloneko vrijeme bilo potopljeno u bitumen ili sodu bikarbonu, ili bi se možda tijelo samo natrljalo timtvarima ono malo osobnih stvari preminuloga bi se stavili na tijelo te bi se zamotalo u jedan komad platna. Tijelo bi se zatim poleglo u rupu ili pećinu, ili čak u pustinji na pijesku sa štapom na koji ćese preminuli osloniti i sandalama koje će zaštiti njegova stopala na njegovom posljdnjem putovanju. Neke od osobnih stvari koje su bile postavljene na tijelo pokojnika bili su amuleti koji su ga trebali zaštititi od demona na drugom svijetu.

Pogreb kralja ili člana kraljevske obitelji ili neke druge imućne osobe bio je s druge strane veličanstvena ceremonija. 

Grčki povjesničar Diodor Sicilski o tome govori ovako:

“Svaki bi stanovnik Egipta plakao i poderao svoju odjeću kada bi kralj Egipta umro. Hramovi sutada bili zatvorene, žrtve se nisu prinosile i nisu se priređiavale nikakve proslave 72 dana. Gomilemuškaraca i žena, po 200, 300 u skupini šetali bi ulicama bez cilja s blatom na glavi s odjećom zavezanom u čvorove te bi pjevali pogrebne pjesme u čast mrtvima. Suzdržavali su se od konzumiranja pšenice, mesa, vina i delikatesa. Ta 72 dana bila bi provedena u tugovanju sličnomonome majke za voljenim djetetom

U ta 72 dana izvršene su i sve pripreme za pokopte je zadnjeg dana žalovanja tijelo preminuloga, koje je bilo stavljeno u sarkofag, bilo postavljenona ulaz grobnice. Tada bi se izvršio i posljednji sud duši preminuloga prema djelima njegova života. Bilo tko je mogao istupiti i reći nešto u korist kralja ili neko njegovo nedjelo. Svećenici bi zatim nad tijelom održali posmrtni govor i nabrojali plemenita djela koja je kralj učinio za života. Ako bi se mišljenje većine naroda koji se skupio na pokopu slagalo s izjavama svećenika da je kralj živio plemenitim životom neki iz gomile bi o tome i govorili, a ako je kralj živio i vladao na loš način gomila be se glasno pobunila protiv izjava svećenika. Zbog pobune okupljenih mnogim kraljevima je uskraćen dostojan pokop prema egipatskim vjerovanjima.”

Ovaj opis je možda malo pretjeran, ali ipak pokazuje s kakvim su poštovanjem i obožavanjem stari Egipćani pokapali svoje kraljeve. Što se tiče navoda o pobuni naroda protiv kralja (ili nekedruge osobe na visokom položaju) i ukraćivanju propisnog pokopa na taj način, preminuli bi bio u tom slučaju položen u svojoj kući. To je bila velika sramota, a u ime preminuloga su se mogli iskupiti njegovi potomci i rođaci koji su mogli otplatiti njegove moralne pogreške novcem i pokopati ga u grobnici sa svim počastima.

Smrt za Egipćane nije bila prestanak postojanja nego samo manja smetnja u postojanju. Bio je to nasilan prekid zato što smrt za drevnog Egipćanina nije bila nešto prirodno što se dogodi nakonšto se tijelo istroši. Njemu je svaka smrt bila kao ubojstvo. Ljudsko tijelo se kroz život smatralo bojnim poljem na kojem su se dobri i zli duhovi borili za prevlast. Oduvijek su bili pod velikim utjecajem činjenice da je čovjek smrtno biće pa je zato mnogo njihovih vjerovanja i rituala na temu pokopa i onoga što se događa s dušom kada napusti tijelo. Egipćani vjeruju da smrt prežive 4 dijela čovjeka, duša, duh, sjena i dvojnik. Dvojnik ostaje u grobnici i napušta ju jedino u potrazi za hranom. On ponekad osjeća svoju samoću i ode mučiti rodbinu koja ga je zaboravila. Duša žuri na Ozirisovu vagu, odakle, ako je dobra i čista, odlazi na Polja grahorica, mjesto plodnosti, gdje raste visoka pšenica, tj u raj gdje provodi besmrtnost u gozbi, pjesmi, razgovoru i igrama.

Čovjekova duša prolazi ciklus koji bismo mogli poistovjetiti sa reinkarnacijom, a o tome nam govori Herod:

“Egipćani su prvi postavili princip besmrtnosti ljudske duše; i da kad kada se tijelo raspadne, duša ulazi u neku životinju koja je rođena u isto vrijeme i da nakon što duša prođe kroz životni ciklus svih životinja koji nastanjuju zemlju, vodu i zrak ponovno ulazi u tijelo čovjeka koji se u tom trenutku rađa. Ovaj ciklus duša prolazi u vremenskom periodu od 3000 godina.“

Egipćani su zamišljali svijet mrtvih na nebu na isti način kao i podzemni svijet, a ti svjetovi suzapravo bili preslika zemaljskog života. Podzemni svijet za Egipćane nije bio pakao, nego mjesto postojanja ljudske duše kroz koje se trebalo proći kako bi se doputovalo do svijeta mrtvih na nebu. Uz pomoć magije mrtvi mogu sa suncem proputovati kroz podzemni svijet i uz njegovu pomoć se ujutro uzdići na istoku. Osim tog vjerovanja postoji i drugi mit koji govori o ljestvama pomoću kojih bi se mrtvi popeli na nebo također koristeći određene čarobne formule.

Treći koncept je spaljivanje tijela pokojnika – duša se iz pepela uzdiže na nebo.

Ovaj zadnji ritual je rijedak iako se prakticirao od samih početaka egipatske kulture. U kasnijim periodima je zabilježen gotovo ekskluzivno u slučaju smrti kraljeva. Tada bi se osobe spaljivale kao žrtva, kako bi bile sluge kralju u zagrobnom životu. Također bi spaljivali i sve ostalo što su htjeli “poslati” preminuloj osobi na drugi svijet. Dominantnije vjerovanje u kasnijim periodima od ranije navedenih jeuzdizanje duše na nebo u obliku ptice, u slučaju kralja to je bio kobac, a kad bi preminuli bio obični smrtnik to je bila ptica po imenu ba koja je imala ljudsku glavu. Da bi pomogli dobrim duhovima Egipćani bi nosili amulete ili izgovarali čarobne formule kojima su tjerali zle duhove.

Amuleti i čarobne formule su jako važan dio egipatske pogrebne kulture i u pravilu ih uvijek možemo naći u egipatskom grobu ili grobnici.

Srce se smatralo izvorom života i misli i bilo je dio tijela za koje se posebno brinulotijekom mumificiranja. Bilo je balzamirano i stavljeno u posudu u kojoj nije smjelo biti ništa drugote nije moglo biti vraćeno u tijelo sve dok nije stavljeno na vagu posljednjeg suda suprotno od pera božice Maat koje je predstavljalo zakon i pravednost. Srce je simbolizirao skarabej na kojeg su semagične formule vezane za srce zapisivale. Ponekad ovaj amulet s jedne strane ima natpis o srcu iz Knjige mrtvih, a s druge ugraviranog skarabeja. Ponekad srce na vrhu ima ljudsku glavu i ljudske ruke prekrižene preko njega.

Egipatska legenda kaže da je bog Ra, kada je otišao s mjesta vladara zemaljskog svijeta, opskrbio ljudski rod riječima koje imaju moć i čarolijama pomoću kojih će se moći obraniti protiv ugriza zmija i drugih reptila. Čarolije su usmjerene protiv zmija i drugih reptila zato što je boga Ra bila ugrizla zmija te bi bio umro da ga Izida nije spasila sa sljedećom čarolijom:

“Teci, otrove, izađi iz boga Ra. Oko Horusovo, izađi iz Ra i sjaji izvan njegovih usta. To sam ja, Izida, koja ovo radi, i učinih da otrov padne na tlo. Zaista, velikome bogu ime je oduzeto, Ra će živjeti i otrov će umrijeti; ako otrov poživi Ra će umrijeti.”

Ovo je bila nepogrešiva čarolija koja se koristila u slučaju trovanja jer je po njihovom vjerovanju činila ubod ili ugriz bilo kojeg otrovnog reptila bezopasnim. Čarolija se pisala na figurice i druge predmete koji bi tada postali moćni amuleti, a ako bi se zapisala na papirus ili tkaninu i to potopljeno u vodu, voda koja bi nastala smatrala se moćnim napitkom koji je štitio od zmijskih ugriza ako bi se popio.

Osim prethodne čarolije za spas od trovanja od zmijskog otrova i za zaštitu od zmijskog ugrizavažna je bila i čarolija za tjeranja zmija iz nekog prostora kako do prethodnih situacija ne bi ni došlo

Protiv zmija – iz poglavlja o tjeranju zmija:

“Počuj, ti zmijo Rerek, ne idi dalje. Svratite pogled, Seb i Shu. Stoj sada, i pojesti ćeš štakora koji je gnjusan bogu Ra, i krckati ćeš kosti prljave mačke.”

Još jedna značajna čarolija je ona kojom je onaj koji ju je izgovarao postizao upravljačku moć nadzemaljskim elementima, vatrom, zemljom, zrakom i vodom:

“Počuj, ti smokvino stablo božice Nut! Podaj mi vodu i zrak koji počivaju u tebi. Prihvaćam sebi prijestolje koje je u Unnuu (Hermopolis) i promatram i čuvam jaje Nekek-ur-a. Kad ono raste i ja rastem; kad ono živi ja živim; kad ono udiše zrak i ja ga udišem, ja, Oziris Ani, pobjedonosni.”

Mumija je termin koji koristimo za označavanje mrtvog tijela čovjeka ili životinje koje jeočuvano od propadanja apliciranjem različitih konzervansa kao što su bitumen i razna aromatična ulja i potom najčešće zamatanjem u tkaninu. Sama riječ “mumija” je izvedena iz arapske riječi za bitumen, a doslovno značenje riječi mumija u arapskom jeziku je “bitumenizirana stvar”.

U 19. stoljeću mumije su bile ekstravagantan poklon, ali ne u obliku u kakvom ih mi prepoznajemo nego kao crna tvar slična bitumenu koja je Arapima tada vrijedila više od zlata zato što je navodno zacjeljivala posjekotine i masnice gotovo momentalno, spajala slomljene kosti i liječila mnoge bolesti ako se unese u organizam. Tako je engleska kraljica 1809. godine na poklon dobila dio mumije u tom obliku od strane tadašnjeg perzijskog kralja. Ta mumija je navodno bila iz 10. stoljeća jer se spominje u perzijskim rukopisima iz tog vremena, a donesena je iz Planine mumija koja se nalazila u tadašnjoj Perziji (današnja provincija Darab u Iranu). Dio te iste mumije na poklon je dobila i tadašnja ruska carica, zapakiran u zlatnu kutiju.

Mumija u obliku bitumena je tada kao lijek bila dio gotovo svake ljekarne, a nabavljali su je najčešće Židovi. Potrošnja ove tvari je bila velika te je došlo do nestašice. Zbog toga su nabavljači krivotvorili mumije tako što su nabavili mrtva tijela kriminalaca i robova, napunili ih bitumenom i izložili suncu. Ta tijela su tada izgledala kao mumije ali su kupci primijetili da su lažne i da su to tijela ljudi koji su bolovali od teških bolesti te je potražnja za mumijom u obliku bitumena polako nestala.

Prije nego što su Egipćani počeli s balzamiranjem pogrebni ritual je bio sljedeći: tijelo bi se isjeklo na komade pri čemu je odvajanje glave od tijela smatralo vrlo značajnim. Komadi tijela bi se pokopali u obrađenu zemlju najvjerojatnije blizu mjesta gdje je preminuli živio. Tada bi ih ostavili u zemlji neko vrijeme dok se meso ne bi raspalo i razgradilo te bi iskopali kosti, očistili ih i pokopali u pijesku u dolini Nila. Elementi ovog načina pokapanja se javljaju i u mnogo kasnijim tekstovima i na grobnim ostacima. Primjer tome su balzamirana tijela čije su glave prije balzamiranja bile odsječene te zatim pričvršćene na balzamirano tijelo štapom i balzamirana na način da s tijelom čini cjelinu.

Egipćani su prakticirali balzamiranje od oko 4000. g. pr. Kr. do oko 700. g. n.e. Svi su se balzamirali, stari i mladi, muškarci i žene, stranci i kriminalci i mnoge vrste životinja. Zanimljivo je da se mnogo mumija svih vrsta dopremalo u Europu u razne svrhe pa je tako 1890. godine preko 200 000 mumificiranih životinja dopremljeno u Liverpool i prodano kao gnojivo. To su bile većinom mačke, s velikog groblja mačaka središnjeg Egipta u Beni Hasanu gdje se nekada nalazio hram božice rata mačjeg oblika, Pasht. Pri balzamiranju su koristili sve aromatične tvari koje su i bile poznate, osim tamjana koji je iz nekog razloga bio zabranjen, koji je bio najjeftiniji i najviše se koristio za balzamiranje siromašnih.

Postupak pri balzamiranju je bio sljedeći

Mozak – Kirurg bi prvo slomio krhke kosti gornje površine nosa ili u rijetkim slučajevima kosti nosa kodočne šupljine sa željeznom šipkom koja je imala kukasti kraj te bi izvukao mozak u fragmenti masa ili bez njegovih membrana. Ponekad bi koristio mlaz vode kako bi olakšao uklanjanje. Zatim bi u šupljinu u lubanji unio konzervans, obično neku od aromatičnih tvari, ponekad bitumen. U nekim slučajevima lubanja bi se napunila tkaninom. Možda najzanimljive pitanje ovog procesa ja kako je mozak, organ koji je obično nakon smrti vrlo teško održati u dobrom stanju, ostao očuvan. Klimatski uvjeti su u ovom slučaju odigrali ključnu ulogu – zrak je morao biti jako suh. Mozak je moguće očuvati ili brzim sušenjem ili zamjenom tekućine, koja je njegov sastavni dio a kad se odstrani iz tijela nestaje, nekom drugom tekućinom kako bi se očuvala vlaga.

Ostatak tijela bi se konzervirao tako što bi se načinio rez na lijevoj strani abdomena i u trbušnušupljinu i prsni koš bi se unio konzervans, u većini slučajeva prije nanošenja bi se uklonili organi koji se inače tamo nalaze. Oni bi se također tretirali konzervansom nakon čega bi ih se ili vratilo natrag u šupljine obrađene konzervansom ili stavljene u kanope. Postoji više dokaza da se tijelo mumije danima držalo u otopini od gorke soli (epsomit,magnezijev sulfat). Tijelo bi na kraju bilo zamotano u zavoje isprepletene sa konzervativnim tvarima. 1100 m zavoja širine oko 8 cm može biti odmotano s jedne mumije. Vremenski period mumifikacije je oko 70 dana, a cijena je ovisila od društvenom sloju pokojnika. 

Besmrtni dio čovjeka kojeg mi nazivamo dušom je po egipatskim vjerovanjima uvijek povezan sa tijelom čak i nakon što čovjek umre. Besmrtni život je vezan za očuvanje tijela koje je duša napustila. Zato je sarkofag postao dom preminuloga iz kojeg bi on promatrao svijet živih i ponekad čak i ponovno nastanio svoje tijelo te hodao po grobnici. Ovo vjerovanje je uzrokovalo i pojavu grobnica u obliku ”kuća vječnosti”. Grobnice su građene s planom da budu što veće i prikladnije za stanovanje kako bi se u njih moglo staviti sve što bi preminulome moglo biti potrebno u zagrobnom životu. U grobnice bi se postavljalo pokućstvo i predmeti za svakodnevnu upotrebu, oružje za obranu, svici s čarobnim formulama za obranu od demona ili sa zabavnim sadržajem koje bi preminuli čitao da mu prođe vrijeme, muškarci i žene koji bi mu pomagali odagnati usamljenost u grobnici te hrana i piće. Hrana i piće su bili najpotrebniji jer se vjerovalo da je preminuli bio isto toliko gladan i žedan koliko i bilo koji živi čovjek.

U početku su se u grobnice stavljali darovi u svom originalnom obliku što znači da bi se prinosile životinjske pa čak i ljudske žrtve te bi se ostavljala hrana i piće. Nakon nekog vremena tisu se darovi počeli balzamirati jer su Egipćani smatrali da će se na taj način biti vječni kao i balzamirano tijelo pokojnika. Kako su darovi i žrtve u svom stvarnom obliku bili skupi nakon nekog vremena su se umjesto njih u grobnice počele stavljati figurice i reljefi tih darova i žrtvi. Tako su mali ovnovi, guske i druge životinje postavljane u grobnicu preminuloga te se vjerovalo da ih on uz pomoć određenih čarolija može pretvoriti u stvarne životinje i raspolagati s njima kako želi u tom obliku

Ušabti – surogati za ljudske žrtve 

Kako je egipatska civilizacija napredovala tako je i ljudska žrtva prestala biti praksa u posmrtnim obredima te su umjesto njih također korištene figurice od kamena, pečene gline, drveta ili emajlakoji se nazivaju ušabti, u prijevodu “oni koji se pokoravaju, odgovaraju na zapovjed”. Ušabti su stvoreni s prvotnom namjenom obrađivanja zemlje te su zato bili opremljeni oruđem za obrađivanje zemlje, a preminuli bi ih oživljavao posebnom čarolijom kao i figurice drugih vrsta. Oni su bili muškoga spola i u jednoj grobnici ih je moglo biti na tisuće. Osim njih preminuli je mogao imati i sluge ženskoga spola koje su činile njegov harem.

Egipćani su vjerovali u postojanje duše i to ih je navelo da stvore jedne od prvih religijskih zapisa. Vjerovali su u moć riječi pa su stvorili magične formule kojima su se branili od zla i dolazilina svoje mjesto u njihovom raju. Vjerovali su u moć predmeta i shvaćali važnost životinjskog svijeta koji ih je okruživao te su ga od početka učinili i dijelom svoje religije Štovali su Sunce jer je onoza njih bilo izvor života, ali i smrti i sve što je imalo slične karakteristike, kao npr. skarabeji, dobilo je svoje mjesto u egipatskom panteonu. Ljudsko tijelo je za njih bilo brod kojim je plovila duša tijekom života i nakon smrti pa su ga zato nastojali očuvati što dulje procesom mumifikacije. Svim time su nastojali postići vječni život jer je smrt čovjekov neprijatelj od početka vremena i nevjerojatno mnogo smo stvorili u strahu od prestanka postojanja. Tako su i stari Egipćani kroz svoju bitku za vječnost zapečatili komadiće svoga vremena u prostoru i poklonili nam neprocjenjiv predmet proučavanja koji nas iznenađuje i oduševljava još i danas.

Knjiga mrtvih je kolekcija molitvi, pjesama i čarolija s namjenom korištenja na pogrebima odstrane živih i od strane preminuloga na njegovom putovanju u zagrobni život. Ona sadrži najstarije religijske zapise na svijetu i možemo reći da je pretkršćanska božanska riječ. Ovo znamo iz njenog opisa vlastitog postanka. Pripisana je bogu Ra kao svetome duhu koji je bio inspiracija za njeno stvaranje. Ra je otac na nebu koji nosi ime Huhi, što znači vječan. Riječ je došla od oca sinu, Horusu koji označava utjelovljenje riječi boga Ra. Horus je taj koji riječ svoga oca, Ra, donosi živima na zemlji i mrtvima u zagrobnom životu. Na nalog boga Ra, riječ je bila zapisana od strane božanskog pisara Taht-Aan-a kako bi riječ postala istina i pomogla Ozirisu u trijumfu protiv njegovih protivnika. Riječ je zapravo znanje o spasenju od druge smrti te načini i sredstva postizanja vječnog života. Točniji naslov za Knjigu mrtvih s obzirom na njen sadržaj bio bi Ritual uskrsnuća.

Knjiga mrtvih se stavljala u lijes ili sarkofag preminuloga kako bi ju imao sa sobom u zagrobnom životu. Bila bi napisana na papirusu, dijelovi bi bili napisani na amuletima, sarkofagu,zavojima, zidovima grobnice i drugim predmetima za koje se vjerovalo da preminuli nosi sa sobom u zagrobni život. Preminuli ulazi u svijet mrtvih noseći sa sobom Knjigu mrtvih koja sadrži riječ istine i života. Tada se određuje do koje mjere je preminuli držao do nje i u kojoj mjeri se borio protiv zla uz njenu pomoć. Njegov život, koji je također zapisan, se stavlja se na vagu te se uspoređuje s riječi istine i života i određuje je li preminuli ispunio svoju zadaću na zemlji i zaslužio vječni život. To se naziva Sudnji dan.

izvor – Pogrebni običaji starog Egipta